Blokada Hormuškog tjesnaca u potpunosti ostvaruje ciljeve WEF-a i Agende 2030.
Pokušavam shvatiti što se zapravo događa s ratom protiv Irana. SAD tvrdi da blokira Hormuški tjesnac kako bi uništio iransko gospodarstvo, ali time riskira uništenje globalnog gospodarstva, uključujući i vlastito.
Zamislite ovo: kraj je travnja 2026., a svijet zadržava dah nad buretom baruta u Perzijskom zaljevu. Nakon vrtloga zračnih napada, sukoba na moru i sumnjivih posredničkih ratova, nastupilo je nesigurno primirje, ali zrak pucketa od prijetnje eksplozije. Ono što je 28. veljače započelo kao gromoglasan napad SAD-a i Izraela sada je rizičan obračun u kojem nitko ne trepne. Zapadni naslovi vrište o ukroćavanju odmetnutog režima, iranski glasovi prkosno urlaju, a supersile poput Rusije, Indije i Kine odmahuju glavom zbog kaosa koji zahvaća svijet. Epicentar? Hormuški tjesnac, kroz koji dnevno prolazi samo desetak brodova – daleko manje od desetine normalnog prometa.
Dakle, koja je točno strategija Donalda Trumpa? Želi li uništiti Iran? Ili Kinu? Stvara li vlastiti novi svjetski poredak temeljen na američkoj hegemoniji? Ili nudi globalističkim elitama na Svjetskom ekonomskom forumu (WEF) i njihovoj UN-ovoj Agendi 2030 zlatnu priliku da svijet transformiraju u tiraniju svjetske vlade koju žele?
Vratimo se na vatromet. Rat je izbio kada je Trump, neposredno nakon 60-dnevnog ultimatuma Iranu da odustane od svojih nuklearnih ambicija i riješi se svojih posrednika poput Hezbollaha i Hutija, oponašao zajedničke napade s Izraelom. Teheran je gorio pod bombama, a vrhovni vođa Ali Hamnei je ubijen. Trumpova strategija bila je, rekao je, kristalno jasna: promjena režima, uništenje iranskih projektila, potapanje mornarice, uništenje zrakoplovstva, neutraliziranje terorističke mreže i zalupljivanje vratima svim nuklearnim snovima. Ali Iran nije slijedio scenarij, učinkovito se borio i, tako predvidljivo, zatvorio Hormuški tjesnac.
Početkom travnja stupio je na snagu krhki dvotjedni prekid vatre, a 7. travnja Iran je olakšao pristup tankerima preko Hormuza; SAD su pauzirale bombardiranja, a Trump je 21. travnja produžio prekid vatre na neodređeno vrijeme, hvaleći se da je 75% ciljeva uništeno. A onda, nakon što su iransku vladu nazvali hrpom gangstera zbog zatvaranja tjesnaca, SAD su nametnule vlastitu blokadu, uzrokujući naglo smanjenje prometa i odmah naređenje da se otprilike 40 brodova vrati, pri čemu je na barem jedan od njih ispaljena granata. Ipak, nema većeg dogovora na vidiku. Iran odbacuje američke zahtjeve za nuklearne željezne okove, a pregovori na mjestima poput Islamabada zastali su nakon što je Iran odbio prihvatiti američki zahtjev za predaju, a Trump je u zadnji čas povukao svog izaslanika.
Zapadni izvori slikaju sliku trajnog zastoja.
„Neugodan limbo ‘nema rata, nema mira’“, kako to NYT prikladno opisuje, s iskliznulom diplomacijom i objema stranama koje se ukopavaju poput moderne Somme. Guardian sažima frustraciju: „rastući osjećaj zastoja“ unatoč frenetičnoj regionalnoj shuttle diplomaciji. Trump drži telefonsku liniju s Teheranom otvorenom; „Nazovite ako želite razgovarati“, ali inzistira: nema nuklearnog oružja, kraj priče. Žrtve? Nejasno kao i uvijek, iako američki dužnosnici priznaju da Iran još uvijek posjeduje značajnu vatrenu moć u svom arsenalu projektila i dronova.
U Teheranu je to priča o odlučnosti i ogorčenosti. PressTV i IRNA prikazuju ovo kao brutalni američko-izraelski buldožer koji gazi suvereni teritorij – 25. travnja obilježio je ni manje ni više nego 57-mi dan napada. Iran se zalaže za „izvodljive okvire“ za mir, ali sa zubima: zahtjevi za ratnu odštetu od susjeda u Perzijskom zaljevu za uništene mostove i električne mreže, poput životne linije Karai-Teheran. Njihov plan od 10 točaka? Otvoriti Hormuški tjesnac, ukinuti američku pomorsku blokadu, ali samo ako Zapad da istinska sigurnosna obećanja. Bez toga, nema više nuklearne podložnosti. A upozorenja? Jezivo. Teheran obećava „kaos“ za Izrael i SAD ako se prekine primirje i nagovještava „nova iznenađenja“ u svom arsenalu. Čak i američki senatori cijeli nered nazivaju „katastrofalnim“, dok se neuspjeli pokušaji obuzdavanja Trumpovih ratnih ovlasti gomilaju.
Rusko gledište, putem RT-a i Sputnika, prožeto je zloradošću. Ovaj rat otkriva Ahilovu petu Amerike, kažu, otkriva granice američke moći i daje ogroman poticaj multipolarnoj revoluciji. Hoće li nestati u zraku za nekoliko tjedana ili će sve povući u ponor? U svakom slučaju, to je blagodat za trgovce oružjem i težak udarac europskom novčaniku zbog energetskih šokova. Dmitrij Medvedev smiješi se prekidu vatre kao konačnom uspostavljanju “zdravog razuma”, iako napominje da su SAD uzele preveliki zalogaj da bi ga progutale. Saveznici u Zaljevu? Oni sjede po strani, previše se boje ekonomskih posljedica da bi se uključili.
U Indiji, The Hindu i Times of India objavljuju uravnotežena izvješća s potkontinentalnim naglaskom. Trump se žali da iranski pristup usmjeren na Hormuz izbjegava nuklearnog slona u sobi. Teheran koristi eksplozivnu retoriku – „Zdrobit ćemo i uništiti Ameriku“ – dok se američki brodovi igraju mačke i miša sa sumnjivim plovilima. Nema nuklearnog oružja od Trumpa, ali puno „bombi“ ako sporazum propadne. Šaputanja iz UAE priznaju bol: „Iran nas je snažno udario, ali nismo ništa učinili“, unatoč zaštiti ujaka Sama.
Kineski Global Times i Xinhua? Oni osuđuju cijelu aferu kao nekontroliranu jenkijevsku aroganciju. Mjesec dana kasnije, kraj se još uvijek ne nazire – razmjene su se smanjile od 8. travnja, ali prijetnje i dalje tinjaju. Iran kaže ne klimavim primirjima bez konačnog rješenja i smišlja vlastite planove.
Prosvjedi bjesne protiv „imperijalnih“ napada, a dužnosnici šapuću da je „skoro gotovo“, ali otpor žestoko gori.
Ali usredotočite se na Hormuški tjesnac, gdje ovo ludilo najteže pogađa i već ima ogroman, katastrofalan učinak na globalno gospodarstvo koji se može samo pogoršati. Obično je to košnica aktivnosti: 20 milijuna barela nafte dnevno, plus LNG i razna roba, s 30 000 brodova koji jure kroz njega godišnje. To je 120-140 brodova dnevno koji održavaju svjetski motor u radu. Ali od iranske uzvratne blokade nakon 28. veljače, kojoj sada odgovaraju američki ratni brodovi, to je pustoš.
Promet se srušio na 3-6 brodova dnevno, što je pad od nevjerojatnih 95%. Odjel za trgovinu UN-a upozorava: zagušenje u ovom uskom grlu moglo bi uništiti globalnu trgovinu, od sirove nafte do gnojiva, od ukapljenog prirodnog plina (LNG) do devet esencijalnih sirovina. Cijene nafte? Naglo rastu. Sigurnost hrane? Sumrak, prema WTO-ovim istražiteljima.
Pogledajmo, dakle, „logiku“ iza američke blokade. Navodno, namjera je osakatiti iransko gospodarstvo i iscrpiti ratni budžet gušenjem izvoza. Zvuči nemilosrdno, zar ne? Osim… je li to doista slučaj? Tu postaje smiješno. Zatvaranje Hormuza ne šteti samo Teheranu; utječe na sve, od britanskih cijena benzina do kineskih tvornica. Globalno gospodarstvo je prava žrtva, s prognozama MMF-a koje se drastično revidiraju prema dolje za 2026. Zašto zapaliti selo da bi se zadimila jedna kuća? To je kao da se maljem razbije orah, samo što se malj odbije i zdrobi vlastiti palac. Kritičari šapuću da ovo nije strategija; to je samosabotaža, koja pojačava ranjivosti u hiperpovezanom svijetu. Kad bi cilj bio čisti ekonomski rat protiv Irana, precizne sankcije ili ciljane blokade bile bi dovoljne bez izazivanja globalnog vatrometa. Umjesto toga, ova tupa blokada u najboljem slučaju miriše na oholost, postavljajući pitanje: radi li se doista o Iranu ili o nečem većem – i destruktivnijem?
Trumpov krajnji cilj? Objašnjava ga: tih pet stupova uništenja, od projektila do mula. U travnju se hvali da se približava „nuklearnim strateškim ciljevima“, s velikim dijelovima iranskog arsenala u ruševinama i posrednicima na konopcima. Promjena režima? San o svrgavanju ajatolaha kroz precizni kaos. Ali stvarnost? U najboljem slučaju, mješovita vreća. Mornarica je svakako uništena, ali teheransko vodstvo drži se čvrsto, željeznom šakom kao nikada prije. Posrednici? Još su uvijek tu. Nuklearni objekti? Puni su rupa, ali sposobnost probijanja čeka. Razgovori su se odmrznuli od otvorenih unutarnjih sukoba do hladnih pregovora, ali Trumpova megafonska diplomacija – ultimatumi jedan dan, maslinove grančice sljedeći – izazvala je nepovjerenje, a ne rješenja. Posljedice? Razbijeni savezi, normalizirana rizična politika i sprint prema multipolarnosti koji ostavlja Ameriku izoliranom. Brza pobjeda? Teško. To je močvara koja je prepisala ploču Bliskog istoka – i to ne u korist Washingtona.
A sada o trnovitom nagađanju: potiče li Trumpov vatromet, svjesno ili nesvjesno, distopijski san WEF-a i UN-ovog nacrta Agende 21/2030 za „održivu“ kontrolu? Razmotrite zloglasnu izjavu WEF-a: „Do 2030. nećete posjedovati ništa i bit ćete sretni“ – kod za centralizirane vladare koji stvaraju oskudicu kako bi mase strpali u digitalne kaveze – univerzalni osnovni dohodak, oduzimanje imovine i nadnacionalnu vlast pod krinkom klimatskih i mjera jednakosti.
Agenda 21, taj UN-ov plan iz 1992. koji je prerastao u Ciljeve održivog razvoja za 2030., promiče slične teme: međusobno povezane krize kao poluge za globalno upravljanje, od racioniranja resursa do bihevioralnih poticaja.
Udarni valovi Hormuške blokade gotovo se savršeno poklapaju s tim. Rastući troškovi energije? Nagrizaju ušteđevinu, prisiljavaju ljude da ostave automobile kod kuće i pređu na javni prijevoz, što je u skladu s propisima o mobilnosti “ne posjedovati ništa”. Nestašica sirovina u hrani i gnojivima? To podiže cijene, teško pogađa male poljoprivrednike i povećava ovisnost o korporativnoj ili državnoj potpori, u skladu s paktovima o sigurnosti hrane Agende 2030 koji centraliziraju lance opskrbe.
Globalno usporavanje gospodarstva? To je početni signal za poziv na “otporna” gospodarstva putem zelenih tranzicija, digitalnih identifikacijskih dokumenata i preraspodjele bogatstva – sve su to vlažni snovi WEF-a. Trumpov urlik “Amerika na prvom mjestu” usmjerena je na elite Davosa, ali njegova blokada stvara upravo onu mješavinu koju ispijaju: međuovisnost kao oružje, krize kao katalizatore za resetiranje. Energetski problemi Europe? To otvara put nadnacionalnim mrežama. Američki potrošači u teškoj situaciji? Ublažavanje otpora univerzalnoj kontroli. To je ironična poezija: rušenjem starog poretka, antiglobalist Trump ubrzava upravo taj poredak u kojem se suverenitet smanjuje, a elite vuku konce izdaleka. Je li to slučajnost ili kaos uvijek utire put „stručnjacima“?
U konačnici, ovaj rat protiv Irana balansira na oštrici britve; primirje visi o koncu, a diplomacija hvata dah. Izvori od Teherana do Pekinga slažu se: jedan pogrešan potez znači apokalipsu. Trumpovi taktički udarci su sletjeli, ali strateški bumerang se vraća i možda piše sljedeće poglavlje globalista. Dok Hormuz drijema, svijet se suočava s teškim izborom: deeskalirati ili gledati kako se logika blokade raspada u nacrt za kontrolirani pad.
