Novinar New York Timesa Andrew Ross Sorkin, na panelu Svjetskog ekonomskog foruma potpuno otvoreno je objasnio kako će u bliskoj budućnosti putovati globalna oligarhija, a kako siromašni građani, davši nam na taj način do znanja što nam spremaju.
Američki novinar Andrew Ross Sorkin na Svjetskom ekonomskom forumu otvoreno nam je još 2022. godine na panelu pod naslovom “Oblikovanje zajedničke budućnosti: stvaranje metaverzuma” najavio produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih. Ova je rasprava što se medija tiče prošla ispod radara i nitko u tome nije vidio baš ništa sporno. No, vrlo je važno prisjetiti se te zlokobne najave Andrewa Rossa Sorkina.
Naime, otvoreno nam je rečeno kako će u budućnosti bogati ljudi moći putovati svijetom, jer će za to imati dovoljno sredstava, dok će siromašni ljudi također moći putovati svijetom, ali na jedan sasvim drugačiji način – samo iz svojih kauča putem metaverzuma, stavljajući na oči one svemoćne naočale i slušalice za potpuni doživljaj, putem kojih će posjećivati svjetske destinacije.
Siromašni ljudi, dakle, trebaju se, ako je suditi po WEF-ovcima dobro opremiti tehnološkom opremom za svoja buduća putovanja, dok bogati mogu nastaviti pakirati svoje kofere puneći ih markiranim krpicama kako bi mogli uživo uživati u svijetu u kojemu živimo. Bogatima će svijet biti na dlanu u doslovnom smislu, za njih će on biti stvaran i opipljiv, dok će siromašnim ljudima biti ponuđena samo simulacija svijeta u kojemu živimo. Svijet će im također biti ‘na dlanu’ ali samo putem mobitela ili tableta, odnosno metaverzuma. Prekrasno, zar ne?
Slušajući Andrewa Rossa Sorkina kako ushićeno govori o virtualnoj stvarnosti i simulaciji stvarnog svijeta kao o nečemu posve prihvatljivom, kao da se radi o nekoj utješnoj nagradi ili zamjenskom lijeku za siromašan svijet s kojim bismo se kao obični smrtnici nasuprot nadljudima trebali zadovoljiti i dok naglašava kako će siromašni ljudi moći posjećivati iste destinacije kao i bogataši, ali samo iz svojih kauča, ispada kao da se na neki način izruguje siromašnim ljudima.
Morali bismo znati da je materijalno bogatstvo kao takvo izraslo na potpuno krivim i vrlo klimavim temeljima, odnosno na suzama i znoju siromašnijih društvenih slojeva, a tu ne može biti sreće, koju god svjetsku destinaciju bogataši posjećivali na račun obespravljenog, pokradenog i prevarenog puka koji niti ne znajući – sve to plaća, jer nasjeda na njihove fore i uporno iznova pada u njihove zamke.
Jer od svih prosjaka na svijetu, najveći su prosjaci bogataši koji nas mame da kupujemo njihove proizvode ili da im damo svoj glas za političke fotelje. Mi smo ti koji im daju moć u ruke i mogućnost putovanja i uživanja u životu, jer bez naše kupnje njihovih proizvoda i bez naših glasova, oni bi morali posjećivati svjetske destinacije iz svojih kauča, ako bi uopće imali i krov nad glavom.
Zapamtite, mi smo ti koji odlučuju o sudbini svijeta. Svaki dan donosimo niz odluka i kada prestanemo plesati onako kako sviraju moćnici, kada im otkažemo poslušnost na koju svakako računaju, sve će se u trenu promijeniti. Svaki pojedinac može nešto učiniti kako bismo promijenili svijet na bolje, baš svaki, samo svatko od nas mora osvijestiti svoju moć i promjene u trenu postaju moguće. Mi smo ti koji odlučuju i ako nam se ne sviđa svijet u kojemu živimo sa svim njegovim nakaradnim pravilima tada ga moramo mijenjati iz temelja.
Zaključak koji Andrew Ross Sorkin donosi iz ove priče, točnije – da će se u budućnosti jaz između bogatih i siromašnih još više produbiti je u najmanju ruku licemjeran, jer već sad je taj jaz ogroman. Recite nam nešto što nismo znali…
Mnogi ljudi već odavno nemaju ni za kruh, a kamoli za posjećivanje svjetskih destinacija, dok se bogataši prenemažu naslikavajući se po popularnim destinacijama i objavljujući svoje fotografije na društvenim mrežama kako bi izazivali jal kod siromašnije populacije koja takva putovanja može samo sanjati.
Nije ni čudo da brojni mladi ljudi iz siromašnih obitelji koji su labilni i nisu otporni na razorni utjecaj društvenih mreža iliti virtualnog svijeta u koji su uvučeni kao nekim usisavačem i u kojemu doslovno borave 24 sata dnevno – završavaju na psihijatriji, jer je pritisak društvenih mreža na njih prejak i prevelik. Već danas mnogi ljudi putuju samo palcima, skrolajući po mobitelima i mogu samo sanjati neke daleke egzotične krajeve. I, ne samo daleke, mogu samo sanjati i naše more i planine za koje se također mora izdvojiti pozamašna svota novaca koje ljudi danas naprosto nemaju.
Bogata kasta ljudi sebi je omogućila da živi u stvarnom, opipljivom svijetu. Njima su pametni mobiteli samo sredstva putem kojih nam se ukazuju dok naivno boravimo u zatvorskim ćelijama virtualnog svijeta, ne htjedući sebi priznati da smo zapravo zarobljeni iza nevidljivih rešetaka i da samo putem naših palaca koji klize po zaslonima naših mobitela imamo ‘svijet na dlanu’.
Svjetski ekonomski forum zamislio je ovaj svijet kao raj za bogatu oligarhiju s jedne strane i kao pakao za siromašne s one druge strane. Nikada ih nitko nije birao i nemojmo im dozvoliti da opušteno zavaljeni u stolce na svojim panelima onako s visoka naklapaju o budućnosti koju su za sebe osmislili na štetu svih nas ostalih.
Sjetimo se ponekad da bi taj isti svijet o kojemu svake godine opušteno raspravljaju na WEF-u trebao biti u jednakoj mjeri dostupan svim ljudima na svijetu, a ne da neki novinar naklapa o metaverzumu kao jedinom rješenju za doživljaj svijeta onima koji si ne mogu priuštiti da zaplivaju u stvarnom moru, da se spuste skijama niz stvarnu snježnu padinu i da ih ugrije stvarna zraka sunca.
