Priroda sada mora imati svoju cijenu: Novi rad WEF-a pod vodstvom Larryja Finka pokazuje kamo stvari idu.
Šume, mora i prirodni resursi trebali bi postati gospodarski iskoristiva područja za ulaganja. Novi dokument WEF-a pokazuje kako bi zaklade i investitori trebali izgraditi ta tržišta. Na čelu Foruma nalazi se šef BlackRocka Larry Fink – odlučan zagovornik tokenizacije stvarne imovine.
Svjetski gospodarski forum nastavlja poticati financijalizaciju prirode. U svom dokumentu The Catalysts: Unlocking Markets for a Sustainable Economy, objavljenom 20. kolovoza, poziva na snažnije uključivanje zaklada, obiteljskih ureda, impact-investitora i institucionalnih ulagača u oblikovanje tržišta klime i prirode. Oni ne bi trebali samo osiguravati novac, nego koristiti svoje mreže, utjecaj i upravljačke kompetencije kako bi stvarali nove gospodarske strukture.
WEF govori o prijelazu s klasičnog dodjeljivanja potpora na aktivno „upravljanje“ (stewardship). Pritom se misli na ulogu u kojoj privatni ulagači sudjeluju u oblikovanju tržišta i stvaraju uvjete pod kojima održiva rješenja mogu biti komercijalno održiva. Jedanaest studija slučaja u izvješću odnosi se, među ostalim, na oceane, šume i energetske sustave.
Larry Fink i financijalizacija prirode
Personalna povezanost je zanimljiva: Larry Fink, šef BlackRocka, zajedno s Andréom Hoffmannom vodi upravni odbor zaklade WEF-a. Fink već godinama zagovara širenje digitalnih financijskih tržišta i tokenizaciju stvarne imovine. Novi dokument WEF-a doduše ne propisuje tokenizaciju svih prirodnih resursa, ali uklapa se u razvoj u kojem se sve više područja stvarnog svijeta gospodarski vrednuje i otvara za tržišta kapitala.
Već je 2024. predstavnica WEF-a Lindsay Hooper izjavila da bi jedna od mogućnosti zaštite prirodnih sustava bila „uvrstiti prirodu u bilancu“. Priroda se u gospodarstvu dosad uglavnom tretirala kao da je neograničena i besplatna. Logika koja stoji iza toga jasna je: ono što dobije cijenu može se uključiti u gospodarske odluke, financijske proizvode i investicijske modele.
Od zaštite prirode do poslovnog modela
WEF opisuje kako bi takozvani katalitički kapital trebao preuzimati rizike ili prihvaćati niže prinose kako bi privukao dodatna privatna ulaganja. Cilj je preoblikovati tržišta tako da održiva rješenja dugoročno budu gospodarski nagrađena. Time se zaštita prirode ne shvaća samo kao javna zadaća, nego sve više i kao komercijalno područje za ulaganja.
Jedan od primjera su zamjene duga za prirodu (Debt-for-Nature Swaps). Visoko zadužene države dobivaju olakšice na dug, a zauzvrat se obvezuju koristiti sredstva za zaštitu prirode i prilagodbu klimatskim promjenama. WEF navodi mogući obujam od 100 milijardi dolara. Takvi modeli mogu državama donijeti olakšanje, ali istodobno stvaraju nove ovisnosti o vanjskim financijerima i ugovorno utvrđenim uvjetima.
Ključno pitanje stoga glasi: Tko će ubuduće odlučivati o korištenju prirodnih resursa – stanovništvo i njegovi izabrani predstavnici ili sve više privatni ulagači koji određuju financiranje, standarde i gospodarske uvjete?
Tko će na kraju platiti?
Ako se priroda i njezino korištenje snažnije uključe u strukture usmjerene na ostvarivanje prinosa, mogu nastati nove naknade, licence, certifikati i premije osiguranja. Ti troškovi mogu izravno teretiti korisnike ili se preko poduzeća i opskrbnih lanaca prenijeti na potrošače. Istodobno se financijskim akterima otvaraju novi izvori prihoda.
Upravo u tome leži politička važnost: ono što se dosad smatralo prirodnom osnovom za život ili javnim dobrom moglo bi sve više postati gospodarski upravljana imovina. Vlasništvo pritom nije jedini oblik kontrole. I onaj tko određuje prava korištenja, financiranje ili uvjete pristupa može imati znatan utjecaj.
WEF ovaj razvoj predstavlja kao nužan doprinos zaštiti planeta. No pitanje treba li se prirodnim resursima u budućnosti sve više upravljati prema kriterijima prinosa nije isključivo tehničko ili financijsko pitanje. Ono se tiče demokratske kontrole nad osnovama života.
Financijska industrija time potencijalno otvara jedno od najvećih tržišta uopće: samu prirodu. Dok zaklade i investitori razvijaju nove poslovne modele, ostaje otvoreno pitanje kakve će troškove i ovisnosti to stvoriti za države, poduzeća i građane. Upravo zato o tome bi trebalo javno odlučiti prije nego što sve veći dio prirodnih osnova za život postane skup trgovačkih prava i privatnih izvora prihoda.
