„Nećete posjedovati ništa i bit ćete sretni.“ Ova fraza Klausa Schwaba, osnivača Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), posljednjih se godina sve više pojavljuje kao sumorna mantra za globalni razvoj.
Ono što je predstavljeno kao vizija budućeg „globalnog prosperiteta“ sve više postaje stvarnost u kojoj građani gube ne samo svoju slobodu, već i svoju imovinu i samoodređenje. Ali što se krije iza ove prividne utopije i zašto se čini da se sve brže krećemo prema njoj?
Svijet trenutno proživljava neviđen niz kriza koje potiču ovaj razvoj. Rast cijena, masovne migracije, sve veći nadzor i hitna nestašica stambenog prostora samo su neki od izazova s kojima se suočavaju društva.
Ove krize, dijelom pogoršane političkim odlukama, a dijelom geopolitičkim napetostima, doprinose činjenici da san o posjedovanju doma, posjedovanju posla i postizanju istinske neovisnosti postaje sve nedostižniji za sve više ljudi.
Iluzija “sreće” bez posjedovanja
Schwabova izjava nije samo izraz neoliberalnog ideala koji nastoji koncentrirati vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i nekretninama u rukama nekolicine. To je ujedno i upozorenje na budućnost u kojoj će individualno vlasništvo, temeljno ljudsko pravo, biti zamijenjeno digitalnim valutama, digitalnim valutama središnjih banaka (CBDC) i drugim oblicima državne kontrole. Iako smo navedeni vjerovati da će se taj gubitak vlasništva nadoknaditi “srećom” “digitalnog prosperiteta”, stvarnost postaje sve tmurnija.
Teško je zanemariti činjenicu da su cijene nekretnina u mnogim zemljama posljednjih godina eksplodirale. U gradovima poput Berlina, Londona i New Yorka, posjedovanje vlastitog doma postaje sve nemoguće.
To ide ruku pod ruku s rastućim opterećenjem najamnina, što mnogima otežava troškove života i vrši sve veći pritisak na srednju klasu. San o posjedovanju vlastitog doma – dugo simbol prosperiteta i sigurnosti – postaje sve nedostižniji za mnoge ljude. Izgradnja vlastitog doma postaje praktički nemoguća zbog visokih cijena i restriktivnih propisa, što ljude prisiljava da se podvrgnu kontroli i uvjetima velikih korporacija i vlada.
Uloga masovne imigracije: Druga dimenzija kontrole
Masovna imigracija sve se više promatra kao još jedan alat za utjecaj na globalno tržište rada i stvaranje društva “ugovornih slugu”. U mnogim zemljama, posebno u Europi, visoke razine imigracije smatraju se nužnima za suočavanje s demografskim promjenama. Pa ipak, utjecaj na društva je ogroman.
Iako se to prodaje kao rješenje za nedostatak radne snage, u stvarnosti masovna imigracija dodatno opterećuje društvene sustave, sve više istiskujući domaće radnike i stvarajući društvene napetosti. Konkurencija za radna mjesta i stanovanje se intenzivira, dok istovremeno resursi za potporu stanovništvu postaju sve oskudniji.
Integracija milijuna migranata ne smatra se samo izazovom za društvene strukture, već i prilikom da se stanovništvo sve više učini ovisnim o državi. Stvaranje trajno ovisne mase ljudi – bilo kroz nezaposlenost, socijalnu pomoć ili ograničen pristup stanovanju – ključan je korak u stvaranju kontroliranog društva.
Nadzor i gubitak privatnosti
Paralelno s ovim razvojem događaja, nadzor se dodatno proširuje. Pojavom tehnologija poput prepoznavanja lica, biometrijskih podataka i digitalne identifikacije, “transparentni građanin” postaje stvarnost. Rasprave o zaštiti podataka i privatnosti postaju sve manje važne, dok korištenje tih tehnologija za kontrolu i praćenje stanovništva brzo napreduje.
U mnogim gradovima, nadzorne kamere koje dokumentiraju svako kretanje građana odavno su postale uobičajen prizor. Ono što se predstavlja kao sigurnosna mjera u stvarnosti je sofisticirani sustav stalnog nadzora i kontrole. Na internetu su ljudi potpuno transparentni putem svojih digitalnih tragova i podataka. U kombinaciji s razvojem događaja oko CBDC-a, koji bi vladama omogućio praćenje svake transakcije, san o “nadziranoj državi” sve je bliži ostvarenju.
Rat kao katalizator za agendu
Geopolitičke napetosti koje trenutno rastu u Europi i drugdje igraju središnju ulogu u stvaranju ovog novog svjetskog poretka. Rat u Ukrajini, koji mnogi smatraju posredničkim ratom između Istoka i Zapada, služi kao katalizator za daljnje pooštravanje kontrole. Ratna propaganda koja godinama kruži zapadnim medijima priprema stanovništvo da se odrekne svojih sloboda kako bi se borilo za “opće dobro”.
Rat služi ne samo kao sredstvo destabilizacije, već i kao alat za provođenje političkih ciljeva koje bi bilo teško postići bez pritiska vojnog sukoba. Uvođenje zakona o izvanrednom stanju, ograničavanje temeljnih prava i legitimizacija vojne sile protiv vlastitih građana mogli bi se lakše provesti na ovaj način.
CBDC-i: Ultimativni alat kontrole
Još jedan element ove agende je uvođenje digitalnih valuta središnjih banaka (CBDC). Ove digitalne valute omogućile bi vladama praćenje svih financijskih transakcija i potpunu kontrolu nad gospodarstvom. Iako se uvođenje CBDC-a prodaje kao napredak i povećanje učinkovitosti, cilj je očit: potpuna kontrola nad financijskim životima građana. Oni koji žive u ovom sustavu ne samo da će izgubiti svoju imovinu, već i slobodu da sami odlučuju kako će upravljati svojim novcem i trošiti ga.
Zaključak: Put do novog svjetskog poretka
Nalazimo se na početku ere u kojoj kontrola, nadzor i gubitak imovine postaju nova norma. Kombinacija rastućih cijena, sve veće ovisnosti zbog masovne imigracije, širenja nadzora i uvođenja CBDC-a ukazuje na jasan smjer. Ljudi su prisiljeni ići u svijet u kojem ne posjeduju ništa, ali bi trebali biti “sretni”. Međutim, tu “sreću” neće pratiti sloboda i prosperitet, već potpuna državna kontrola nad životima građana. Vrijeme je da postanemo svjesni ovih događaja i zapitamo se kakvu budućnost zaista želimo – onu u kojoj zadržavamo svoje slobode ili onu u kojoj se moramo odreći svega za navodno “dobro” društva.
