U davna vremena više od 90% stanovništva bilo je nepismeno. Ljudi su živjeli od zemlje, lova i stoke, a znanje o svijetu prenosilo se usmenom predajom. Ali tu postoji jedan detalj koji današnji čovjek često zaboravlja — ti ljudi su imali oči i uši koje nisu bile otupljene ekranima. Vidjeli su, zapamtili i prenosili ono što su vidjeli. I što je važnije — nisu imali pojma o „marketingu“ ni o „proizvodnji fikcije“.

Kada ti takav čovjek ispriča da je vidio golemo krilato stvorenje koje izbacuje vatru ili dim, to nije scenarij za Netflix. To je stvarnost koja ga je prestrašila, zadivila ili natjerala da bježi. I kada slične priče čuješ od ljudi iz potpuno drugih krajeva svijeta, a svi opisuju gotovo isto stvorenje — logično je pitati se zašto.

Čak i u Bibliji, koja je prevođena i uređivana nebrojeno puta, postoje dijelovi koji se mogu čitati drugačije kad ih izvučemo iz vjerske interpretacije. Priča o Sodomi i Gomori spominje „sumpor i vatru s neba“. Današnja objašnjenja kažu da se radilo o meteoritu ili vulkanu, no stari zapisi ponekad opisuju tu „vatru“ kao nešto živo. Dodaj sumpor u priču i dobit ćeš opis daha kakav se pripisuje zmajevima u gotovo svim kulturama.

U kineskoj mitologiji zmaj je moćan, mudar i povezan s vremenom. U nordijskoj je to prijetnja koja čuva blago ili razara svjetove. U slavenskim pričama zmija-zmaj s više glava spaljuje polja i sela, a junak ga mora pobijediti. Kod Maja i Asteka Quetzalcoatl ima i božanske atribute. U Mezopotamiji Tiamat, zmaj-kaos, simbolizira prvobitno more iz kojeg sve nastaje.

Kako je moguće da nepismeni seljak iz slavenskog sela i kineski seljak iz dinastije Han koji nikad nisu mogli znati jedan za drugoga, pričaju o gotovo istim bićima? Možda su zmajevi preživjeli ledena doba i povukli se u nepristupačne planine. Možda su izlovljeni ili izbrisani namjerno, kad su postali prijetnja moćnicima. Jer nema boljeg načina da se izbriše nešto iz povijesti nego da to proglasiš mitom, a one koji vjeruju u to što je izbrisano — budalama.

Danas ih zatvaramo u stranice fantasy romana, animiranih filmova i videoigara. Ali možda su mitovi zapravo najdugovječniji oblik povijesnog zapisa. Kada se istina izbriše iz knjiga, narod je pretvori u priču i prenosi stoljećima.

Možemo nagađati. Možemo tražiti zapise, crteže, mitove. Možemo se pitati zašto su drevni narodi, bez ikakve međusobne komunikacije, crtali i opisivali ista bića. Možemo i odbaciti sve to kao bajke za nepismene.

Možda su se zmajevi povukli u sloj stvarnosti koji još ne razumijemo. Možda je to razlog zašto ih danas ne susrećemo, a tragovi njihova postojanja ostaju u kamenu, zastavama, grbovima i sjećanju. Možda prava laž nije da su zmajevi izmišljeni. Možda je prava laž — da su nestali.

A ako je tako… možda nije pitanje “jesu li postojali”, nego: što će se dogoditi kada se vrate?