U prosincu 1914. godine Prvi svjetski traje već pet mjeseci. Na Zapadnom bojištu vodi se iscrpljujući rovovski rat – s jedne strane njemačka vojska, a s druge strane francuska, belgijska i britanska vojska. 

Zapadna bojišnica se proteže od La Manchea, preko Belgije i Francuske, sve do granice sa Švicarskom.

Milijuni vojnika su u rovovima, s obje strane – ponekad udaljeni samo trideset metara.

Jaka hladnoća, loša prehrana i teški zdravstveni uvjeti  ih dovode do krajnjih granica izdržljivosti, smrt je sveprisutna. Između neprijateljskih linija, minskih polja i bodljikave žice – proteže se blatnjava pustinja ničije zemlje, gdje, nedostižna, leže tijela njihovih poginulih suboraca.

Do tada je Prvi rat već odnio živote stotina tisuća vojnika – rastrganih granatama, pokošenih rafalima mitraljeza, izbodenih bajunetima u borbi prsa u prsa.

Uglavnom mladi muškarci, išli su u rat euforično, sigurni u brzu pobjedu. Njemački car Wilhelm II. obećao je da će za Božić 1914. godine ponovno biti kod kuće sa svojim obiteljima .

Francuzi i Britanci vjerovali su sloganima svojih vođa koji su obećavali brz povratak kući, ali na frontu je brzo uslijedilo otrežnjenje.

Gledali su smrti u oči svaki dan, čak i na sam Badnjak 24. prosinca. Tada, usred ledene prosinačke noći, njemački vojnik u rovu, nedaleko od belgijskog grada Ypresa, iznenada započinje pjesmu “Tiha noć, sveta noć”. Pridružuje mu se sve više suboraca.

Britanci s druge strane ničije zemlje ne mogu vjerovati svojim ušima. “Silent Night” – pjesma je poznata i u Engleskoj. Oni u prvi mah ne vjeruju Nijemcima – je li to trik, pokušaj da ih se namami u zamku?

No, onda i oni plješću i počinju pjevati. Nijemci odgovaraju s “Sretan Božić” i viču: “Mi ne pucamo, vi ne pucate!” Prvi hrabri vojnici s obje strane izlaze iz rovova, susreću se među tijelima mrtvih i pružaju jedni drugima ruke.

Slične scene odvijaju se duž cijelog Zapadnog fronta. Kod Fleurbeaua, nedaleko od La Manchea, njemački vojnici postavljaju ukrašene božićne drvce na rubove svojih rovova. Svjetlost svijeća, a ne pucnjava. Vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske poslalo je tisuće malih božićnih drvca na prvu crtu, znajući koliko je vojnicima teško provesti Badnjak daleko od svojih najmilijih.

„Zvuči gotovo nevjerojatno ono što ću vam reći, ali to je čista istina“, napisao je Josef Wenzel iz Bavarske pričuvne pješačke pukovnije svojim roditeljima 28. prosinca 1914.: „Najomraženiji i najljući neprijatelji stoje oko božićnog drvca i pjevaju božićne pjesme između rovova. Taj prizor nikada neću zaboraviti do kraja života.“

Te noći, tisuće vojnika razmjenjuju male darove: britansko konzervirano meso za dresdenske stolle, njemačke kobasice za engleski božićni kolač od šljiva. Zajedno piju vino i rum, dijele cigarete i pokazuju fotografije zaručnica, žena i djece. Dugmad uniformi razmjenjuju se kao suveniri.

Snaga Božića kao simbola mira, obitelji i zajedništva na trenutak je donijela tako željeni mir napaćenim vojnicima s obje strane. 

Izvor: dw.com