Je li sve ono što su nam govorili o ovim katedralama i njihovoj namjeni zapravo bila laž?
Sve što su nam rekli o ovim katedralama vrlo vjerojatno bi mogla biti potpuna laž. One nikada nisu bila mjesta isključivog obožavanja i nikada nisu bila izgrađena ili dizajnirana da budu samo i isključivo crkve. To su bili i energetski centri za liječenje.
No, kako su ti centri zapravo liječili ljude? Odgovor je jednostavan: frekvencija i geometrija.
Gledajte, ako biste sjajili svjetlost kroz geometrijski uzorak, taj bi uzorak predstavljao specifičnu frekvenciju. To je ono što zovete semantikom. Svaka frekvencija ima svoju svetu geometrijsku šaru.
Pa kada sunčeva svjetlost prolazi kroz ove medije na katedralama, ona mijenja frekvenciju i postaje taj semantički uzorak. Ali to nije sve.
Obojeni prozori od vitraja također su bili izuzetno moćni: crvena, plava, ljubičasta. To je svjetlosna terapija.
I onda kada bi sunčeve svjetlosne zrake sjale kroz ove prozore, one ne samo da bi preuzele geometrijske uzorke, već bi preuzele i boje prozora, koje drže specifične frekvencije. Ova svjetlosna frekvencija onda se prenosila na ljudska tijela, trenutačno liječeći svakoga tko je bio izložen ovoj svjetlosti.
I ove katedrale su gotovo uvijek bile ispunjene orguljama i zvonima, koji su se također koristili kao moćni frekvencijski uređaji. To je bila drevna tehnologija.
Zato kada ušetate unutar ovih mjesta, osjećate visoku energiju i osjećate se drugačije.
Pa se postavlja pitanje: jesu li ove katedrale stvarno korištene za obožavanje ili su korištene za nešto potpuno drugačije, nešto što elite ne žele da znamo?
Svjetlo je stvarno imalo vrlo važnu ulogu
U gotičkim katedralama veliki vitraji nisu bili samo ukras. Obojeno svjetlo imalo je snažno ne samo religijsko, već i simboličko značenje.
Srednjovjekovni teolozi, primjerice, povezivali su svjetlost s Bogom i božanskim prisustvom. Ideja je bila da čovjek ulaskom u prostor doslovno doživi nešto drugačije nego vani.
A potom imamo geometriju i proporcije. Katedrale su projektirane s vrlo preciznim odnosima između širine, visine, stupova, lukova i prostora. To nije bilo slučajno.
A Sunce?
E tu je stvar posebno zanimljiva.
Orijentacija crkava prema istoku nije bila samo praktična. Istok, izlazak Sunca i Kristova simbolika bili su međusobno povezani. Zato su mnoge crkve orijentirane tako da je oltarni dio prema istoku.
U određenim građevinama arhitektura je omogućavala da se Sunčeva svjetlost u određenim trenucima godine pojavi na vrlo specifičnom mjestu.
To je moglo biti povezano s liturgijskim kalendarom, blagdanima ili simbolikom.
Srednjovjekovni čovjek nije nužno razdvajao fizičko, psihološko i duhovno djelovanje na način na koji mi to danas radimo.
Ako uđeš iz mračne ulice u ogroman prostor, iznad tebe ogromni lukovi, kroz vitraje ulazi crveno, plavo i zlatno svjetlo, prostor odzvanja glazbom, a miris tamjana je posvuda — to je vrlo snažno iskustvo.
Katedrala je dakle mogla biti svojevrsni „multisenzorni” prostor: arhitektura + svjetlo + boja + zvuk + miris + ritual.
I da, ljudi koji su ih gradili itekako su bili svjesni da prostor djeluje na čovjeka.
Zdravlje čovjeka i fizičko stanje tijela nisu bili potpuno odvojeni od duhovnog iskustva, kao što ih mi danas često razdvajamo.
Primjerice, srednjovjekovni ljudi su vrlo ozbiljno razmišljali o tome kako na čovjeka djeluju:
- svjetlost i tama
- zrak i ventilacija
- vlaga i hladnoća
- mirisi
- zvuk i glazba
- boje
- voda
- san i odmor
- okruženje i raspoloženje
I postojala je tradicija medicinskog razmišljanja o tome kako okoliš utječe na zdravlje. U tadašnjoj medicini, primjerice, kvaliteta zraka, vode, hrane, sna i okolnog prostora smatrala se važnom za ravnotežu organizma.
Zato nije potpuno pogrešno reći da je prostor mogao biti zamišljen tako da čovjeku „čini dobro” i fizički i psihički. Samo je njihov pojam kako to funkcionira bio vrlo različit od našeg.
A tu je posebno zanimljiva stvar s prirodnim svjetlom. Mi danas znamo da izloženost dnevnom svjetlu utječe na cirkadijalni ritam, budnost i raspoloženje. Srednjovjekovni graditelji naravno nisu znali za melatonin i cirkadijalni ritam, ali su vrlo dobro znali da svjetlost mijenja čovjekovo iskustvo prostora.
I zapravo je fascinantno koliko je ta stara ideja danas zaboravljena jer dizajn bolnica danas uopće ne rekao bih namjerno ne koristi dnevno svjetlo, pogled kroz prozor, prirodu, akustiku, boje i kvalitetu zraka kako bi okoliš povoljno djelovao na pacijente, pogotovo zato što danas imamo puno bolje razumijevanje zašto neke od tih stvari mogu pomoći.
