Tradicionalno Martinje je blagdan koji nas podsjeća na dobrotu u nama i oko nas i na radost širenja svjetlosti koja na trenutak rastjetuje mrak i osvijetljava svaki kutak naše svakodnevnice. Obilježava se 11. studenoga i negdje je na pola puta između Miholja kada slavimo odvažnost, neustrašivost i nepobjedivost Mihaela i nadolazećeg mirnog i tihog svetog božićnog razdoblja.
Slavlje Martinja tradicionalno započinje pričom o svetom Martinu, zaštitniku prosjaka i zaboravljenih, poznatog po blagosti i ljubavi da služi potrebitima i pruži im toplinu i razumijevanje. Martin je iz temelja promijenio svoj život i njegova životna priča svake godine iznova inspirira i potiče na promišljanje o našim vlastitim djelima.
Svetkovina se prvotno počela obilježavati u Francuskoj u čast svetog Martina koji je kao mladi rimski vojnik prolazio pored zidina grada Amiensa i primijetio siromašnog prosjaka koji se stisnuo uza njih. Čovjek je bio skromno odjeven, potišten i drhtao je od zime. Ugledavši ga tako stisnutog, Martin je sa svojih ramena skinuo raskošni, topli vojnički ogrtač, raspolovio ga mačem i dao prosjaku da se ugrije. Sljedeće noći Martin je usnuo san u kojem mu se ukazao anđeo u istom njegovom ogrtaču.
To iskustvo promijenilo ga je i posebno je utjecalo na ostatak njegova života. Martin je napustio rimsku vojsku i sve privilegije koje je u njoj uživao i postao je zaštitnik prosjaka, siromaha, napuštenih i zaboravljenih. Posebno je bio poznat po svojoj blagosti, po svojoj poniznoj naravi i sposobnosti da onima koji su u potrebi daruje toplinu, nadu i svjetlost na putu.
Kako putujemo prema tamnom dobu godine, u prirodi svakog čovjeka težnja je za svjetlošću i toplinom u srcu.
Svatko od nas jedno je malo svjetlo, ali kada smo zajedno svijetlimo veličanstveno!
Vjerovanja povezana s ovim ranokršćanskim svecem mogu se prije definirati kao kult ili mit o Martinu nego slavljenje kršćanskoga sveca kojeg danas uglavnom povezujemo prvenstveno s vinom.
To što je sv. Martin kroz stoljeća postao sinonim za hedonizam čista je slučajnosti. Naime, za sve je kriv datum Martinove smrti koji se podudarao s mnogim poganskim običajima. Početci vinskih svečanosti sežu daleko u antičku prošlost.
U Njemačkoj karnevalsko vrijeme još uvijek počinje 11.11. u 11 sati i 11 minuta, a svečani početak karnevalskog ludila obilježava se u svim većim mjestima.
Pored antičkih utjecaja važno je objasniti ulogu Kelta u transformaciji sv. Martina iz pobožnog redovnika u modernog boga vina. On, koji se posvetio pokrštavanju pogana, postao je predstavnik poganskih običaja u velikom dijelu Europe do današnjih dana.
Za keltska plemena zima je počinjala na njihov najvažniji blagdan Samhain koji pada na 1.11., tj. na sam početak zimskog razdoblja. Naziv blagdana dolazi od keltskih riječi ‘sam’ i ‘fuin’, što znači kraj ljeta. Vjerovalo se da na taj dan duše predaka lutaju među živima i odlaze na drugi svijet. Kelti su svojim mrtvima prinosili žrtve u obliku hrane i životinja, te palili vatru kako bi dušama osvijetlili put u zagrobni život. Otud potječu običaji pripremanja hrane i paljenje krijesova u zimskom razdoblju. Prikaz sv. Martina kao konjanika s mačem i plaštom također se povezuje s keltskim vjerovanjima.
Kult sv. Martina postaje popularan već u ranome srednjem vijeku.
Nakon prihvaćanja kršćanstva kralj Klodvig (482. – 511.) proširio je njegov kult, a što je u konačnici dovelo do prihvaćanja sv. Martina kao zaštitnika franačke države, pa je tako sv. Martin postao i prvi zaštitnik Francuske.
Crkva je vrlo rano na jednom od svojih Sabora (578.g) osudila opijanje i prejedanje kao martinsku tradiciju bez sakralnih elemenata, ali bez uspjeha. Evangelizacija nije iskorijenila stare običaje. Poganska su se vjerovanja ispreplitala s kršćanskima, pogotovo nakon što je papa Grgur I. donio edikt (601.g) prema kojem su crkveni blagdani namjerno postavljeni na dane poganskih blagdana, kako bi poganska plemena i narodi što lakše prihvatili novu religiju. Tako je i sv. Martin postao baštinik mnogo starijih tradicija od kršćanske. U priči o sv. Martinu ipak ima kršćanskih elemenata čije je težište stavljeno na dijeljenje, davanje i pomaganje siromasima. S vremenom su se izgubile duhovne značajke keltskog blagdana, ali i sjećanje na dobročinstva biskupa iz Toursa. Tako je sv. Martin doživio priličnu desakralizaciju.
“Došel bu, došel sv. Martin, on bu ga krstil, ja bum ga pil!”
Nazdravlje vam sv. Martin!
Živili!
Kako putujemo prema tamnom dobu godine, u prirodi svakog čovjeka težnja je za svjetlošću i toplinom u srcu.
Neka nam Martinov plašt bude podsjetnik da sve spomenuto nesebično dijelimo oko sebe i sebi, a posebno onima u potrebi i onima od svih zaboravljenih.
U nekim krajevima blagdan Martinja obilježava se uz martinjske pjesme i lampione koje djeca nose u mraku i koji osvjetljavaju put kroz dugu zimu, a svjetlost i toplina jača od najveće hladnoće i mraka griju naša srca. Djeca u povorci u svojim košaricama nose suhe kolačiće i dijele ih prolaznicima. Kolačići simboliziraju zajedništvo, dijeljenje, skromnost, suosjećanje, baš kao što je to i plemeniti Martin činio napustivši visoki položaj rimskog vojskovođe i posvetivši svoj život činjenju dobrih djela.
U nekim krajevima blagdan Martinja obilježava se uz martinjske pjesme i lampione koje djeca nose u mraku i koji osvjetljavaju put kroz dugu zimu, a svjetlost i toplina jača od najveće hladnoće i mraka griju naša srca. Djeca u povorci u svojim košaricama nose suhe kolačiće i dijele ih prolaznicima. Kolačići simboliziraju zajedništvo, dijeljenje, skromnost, suosjećanje, baš kao što je to i plemeniti Martin činio napustivši visoki položaj rimskog vojskovođe i posvetivši svoj život činjenju dobrih djela.
U vrijeme ovog blagdana običaj je pomagati, volontirati, skupljati odjeću i hranu za beskućnike, igračke i knjige za djecu u domovima i obilaziti bližnje.
Svatko od nas jedno je malo svjetlo, ali kada smo zajedno svijetlimo veličanstveno!
Na našim prostorima blagdan sv. Martina oduvijek je bio značajan događaj. Iako je Martin zaslužio svetost zbog milosrđa i dobrih djela, danas ga povezujemo prvenstveno s vinom.
Kako je baš taj dobrotvor postao zaštitnikom vinara, vinogradara pa čak i liječenih alkoholičara? Čisto slučajno, iako kažu da nema slučaja.
Vjerovanja povezana s ovim ranokršćanskim svecem mogu se prije definirati kao kult ili mit o Martinu nego slavljenje kršćanskoga sveca kojeg danas uglavnom povezujemo prvenstveno s vinom.
Vjerovanja i običaji o sv. Martinu sadrže elemente drevnih mitologija kao što su rimska i keltska dok su oni kršćanski možda najmanje zastupljeni.
To što je sv. Martin kroz stoljeća postao sinonim za hedonizam čista je slučajnosti. Naime, za sve je kriv datum Martinove smrti koji se podudarao s mnogim poganskim običajima. Početci vinskih svečanosti sežu daleko u antičku prošlost.
Najprije treba spomenuti Baccha, grčkog boga vina čije su vinske svečanosti (bakanalije) započinjale u prosincu, kad se slavio kraj jeseni i mlado vino. Kult boga Baccha bio je poznat i u starom Rimu. Također u prosincu Rimljani su povodom Saturnalija organizirali obilne gozbe i zabave, a tih je dana bilo dozvoljeno sve što je tijekom ostatka godine bilo zabranjeno, a Rimljani su izvodili ludosti slične današnjem karnevalu.
U Njemačkoj karnevalsko vrijeme još uvijek počinje 11.11. u 11 sati i 11 minuta, a svečani početak karnevalskog ludila obilježava se u svim većim mjestima.
Pored antičkih utjecaja važno je objasniti ulogu Kelta u transformaciji sv. Martina iz pobožnog redovnika u modernog boga vina. On, koji se posvetio pokrštavanju pogana, postao je predstavnik poganskih običaja u velikom dijelu Europe do današnjih dana.
Za keltska plemena zima je počinjala na njihov najvažniji blagdan Samhain koji pada na 1.11., tj. na sam početak zimskog razdoblja. Naziv blagdana dolazi od keltskih riječi ‘sam’ i ‘fuin’, što znači kraj ljeta. Vjerovalo se da na taj dan duše predaka lutaju među živima i odlaze na drugi svijet. Kelti su svojim mrtvima prinosili žrtve u obliku hrane i životinja, te palili vatru kako bi dušama osvijetlili put u zagrobni život. Otud potječu običaji pripremanja hrane i paljenje krijesova u zimskom razdoblju. Prikaz sv. Martina kao konjanika s mačem i plaštom također se povezuje s keltskim vjerovanjima.
Kult sv. Martina postaje popularan već u ranome srednjem vijeku.
Nakon prihvaćanja kršćanstva kralj Klodvig (482. – 511.) proširio je njegov kult, a što je u konačnici dovelo do prihvaćanja sv. Martina kao zaštitnika franačke države, pa je tako sv. Martin postao i prvi zaštitnik Francuske.
Crkva je vrlo rano na jednom od svojih Sabora (578.g) osudila opijanje i prejedanje kao martinsku tradiciju bez sakralnih elemenata, ali bez uspjeha. Evangelizacija nije iskorijenila stare običaje. Poganska su se vjerovanja ispreplitala s kršćanskima, pogotovo nakon što je papa Grgur I. donio edikt (601.g) prema kojem su crkveni blagdani namjerno postavljeni na dane poganskih blagdana, kako bi poganska plemena i narodi što lakše prihvatili novu religiju. Tako je i sv. Martin postao baštinik mnogo starijih tradicija od kršćanske. U priči o sv. Martinu ipak ima kršćanskih elemenata čije je težište stavljeno na dijeljenje, davanje i pomaganje siromasima. S vremenom su se izgubile duhovne značajke keltskog blagdana, ali i sjećanje na dobročinstva biskupa iz Toursa. Tako je sv. Martin doživio priličnu desakralizaciju.
“Došel bu, došel sv. Martin, on bu ga krstil, ja bum ga pil!”
Nazdravlje vam sv. Martin!
Živili!
Advertisements
Advertisements
Advertisements
