Tipičan primjer je proširenje Reichsbanke s tri podzemne etaže i najvećim “sefom” u Njemačkoj.

Zračna luka Tempelhof, koja je u to vrijeme bila najveća zgrada na svijetu, ima i podzemnu željezničku vezu te više od 4,3 kilometra pristupačnih opskrbnih kanala u kojima je smještena sva infrastruktura potrebna za tako veliku zgradu. (Naslovna fotografija: preliminarni građevinski radovi za tunel podzemne željeznice na »Axes Cross«, 2001.)

Kako bi se Berlin prometno pripremio za Olimpijske igre 1936. godine, 1934. počinje izgradnja tunela sjever-jug za S-Bahn. Uz ovaj veliki projekt, novi se vladari mogu osloniti na dobro osmišljene planove iz 1920-ih.

Provedba se iznimno učinkovito koristi i u propagandne svrhe, jer se odjednom zapošljavaju tisuće radnika koji manje-više ručno lopatama otkopavaju jamu za iskop tunela. Slogani poput: “Dugujemo Fiihreru što ovdje gradimo” ispisani su preko gradilišta.

Gradnju je zasjenila najgora nesreća u povijesti građevinarstva u Berlinu. Dana 20. kolovoza 1935., južno od Brandenburških vrata, neposredno ispred stare američke ambasade, tunelska jama duboka 14 metara urušila se u dužini većoj od 50 metara. Deseci građevinskih radnika zatrpani su padom oplate, poklopaca i drvenih skela. Njih 19 konačno se pronašlo ali nažalost mrtve.

Kasnije se utvrđuje da je uzrok nesreće nedostatak stabilnosti ukrućenja jame. Ali ogroman pritisak rokova zbog nadolazećih Olimpijskih igara i kratkoročnog pomicanja tunela za redizajniranje Berlina također treba promatrati kao dodatne uzroke. Čak je i složena pogrebna služba pod vremenskim pritiskom. Spašavanje mrtvih se otezalo, moglose iznijeti samo 17 od 19 žrtava.

Iako su obitelji žrtava dobile odštetu, obećanje ovjekovječenja imena žrtava »brončanim slovima« na kolodvoru Potsdamer Platz nikada nije održano. Međutim, ti napori dolaze prekasno za Olimpijske igre. Stanica S-Bahn Potsdamer Platz svečano je otvorena tek 15. travnja 1939., a tunel sjever-jug u potpunosti je pušten u rad gotovo šest mjeseci kasnije.

Planiranje Njemačke

Godine 1938. pod pokroviteljstvom Hitlerova glavnog arhitekta Alberta Speera počelo je pretvaranje Berlina u glavni grad Reicha »Germania«. Jezgra ovog planiranja je tzv. os sjever-jug, u čijem središtu treba biti izgrađena »Velika dvorana«. S visinom od preko 300 metara i prostorom za 180.000 ljudi, to će biti najviša zgrada na svijetu.

Oko četiri kilometra južno od toga planiran je Hitlerov slavoluk s devet puta većim volumenom od Slavoluka pobjede u Parizu. Otac Alberta Speera, koji je 1939. pregledavao makete “Germanije”, sinu je za tu “megalomansku arhitekturu svjetske sile” rekao samo: “Potpuno si poludio”. Godine 1940. većina građevinskih projekata isprva je stavljena na čekanje i većinom odložena krajem 1941. kao “nebitna za ratne napore”.

Na kraju je realizirano samo nekoliko manjih dijelova »Njemačke«, uključujući sustave tunela za tzv. križ osovine i »Kuću turizma« kod Potsdamer Platza, čije su ruševine uklonjene tek 1962. godine.

Konstrukcije bunkera

Davno prije izbijanja rata, podzemna protuzračna skloništa i bunkeri igrali su važnu ulogu u strateškom planiranju nacionalsocijalista. Od 1935. ispod svih novih zgrada morala su se graditi skloništa od zračnih napada. U početku je debljina stropa još uvijek prilično tanka.

Nakon njemačke invazije na Poljsku 1. rujna 1939., koja je izazvala Drugi svjetski rat, ubrzo su uslijedila prva teška bombardiranja Berlina. U studenom 1940. objavljen je “Program izgradnje bunkera za glavni grad Reicha”. U sklopu toga u konačnici će biti izgrađeno oko 1000 sustava bunkera i skloništa od zračnih napada. Dakle, sva ministarstva i veleposlanstva opremite barem jednim bunkerom.

Međutim, tijekom Drugog svjetskog rata berlinski bunkeri bili su dovoljni za nešto manje od 25 posto stanovništva, unatoč enormnim izdacima i tri do četiri puta prenapučenosti. Tijekom bombardiranja, većina stanovnika grada nije imala dovoljnu zaštitu u prorezanim rovovima, improviziranim podrumskim prostorijama ili u takozvanim “javnim skloništima od zračnih napada” postavljenim na raznim lokacijama ispod grada.

Veliki dijelovi gradskog središta i urbane infrastrukture u konačnici su uništeni, a milijuni ratnih žrtava treba oplakivati ​​kada Adolf Hitler 30. travnja 1945. navodno počini samoubojstvo u vjerojatno najpoznatijem bunkeru u gradu, takozvanom Führerbunkeru.

Konačna bitka pod zemljom

I prije toga, 9. ožujka 1945., u temeljnoj zapovijedi za obranu Berlina stoji da se bitka za Berlin mora voditi svim sredstvima uz “iskorištenje podzemne željeznice i podzemne nadzemne i podzemne kanalizacije”. No, neadekvatne pripreme za takozvanu »konačnu bitku« više su nego beznadne. Ruševine su nagomilane na najvažnijim raskrižjima kako bi se formirale “tenkovske barijere”, a praznine bi se trebale zatvoriti u zadnji čas uništenim tramvajima ili kombijima.

U tunelima podzemne željeznice podignute su improvizirane barikade od vreća s pijeskom i drvenih sanduka. Podzemne stanice S-Bahna i U-Bahna pretvaraju se u golemi vojni logor, prepun civila i ranjenika, pokraj baza posljednjih branitelja. Mnogi bunkeri su također pretvoreni u zapovjedna mjesta, a skladište se streljivo i hrana.

Od 30. travnja 1945. odvija se tragedija u tunelu S-Bahna. SS je dao evakuirati visoki bunker na Anhalter Bahnhofu kada je ušao u borbenu zonu. Tisuće staraca, žena i djece tjeraju se kroz tunel povezan s bunkerom u smjeru Friedrichstrasse i Stettiner Bahnhof. Prometni tuneli do kraja rata uglavnom su ostali u rukama branitelja, koji su u više navrata ispod zemlje dovozili pojačanja i streljivo.

Utoliko je čudnije što su u jutarnjim satima 2. svibnja 1945. godine – nakon gotovo svih borbenih operacija – SS-ovci digli u zrak tunel S-Bahna ispod kanala Landwehr. Vodene mase poplavile su cjelokupnu podzemnu prometnu mrežu u središtu grada. Srećom, u tunelima jedva da je ostalo civila, a tek se nekoliko ljudi utopilo u poplavi.

Radi li se o namjernoj, besmislenoj destruktivnosti po principu “spaljene zemlje” ili samo o “glupoj slučajnosti” – uzrok eksplozije vjerojatno će zauvijek ostati misterij povijesti.