S onu stranu dobrog ukusa

Čovjek koji je najviše profitirao na ovom vidu izvedbene umjetnosti bio je P. T. Barnum, najpoznatiji showman devetnaestog stoljeća. “Shakespeare marketinga”, kako su mu onodobni mediji tepali, zapamćen je po bizarnim izlošcima, cirkuskim predstavama s onu stranu dobrog ukusa te njihovu ništa suptilnijem oglašavanju. O kakvom je tipu čovjeka riječ, najbolje svjedoči poslovica koja mu se pripisuje: “svake minute rodi se naivčina”.

O nekim od njegovih hitova, poput patuljka odjevenog poput Napoleona, starice od 160 godina i “djevojke-deve” već smo pisali, a zajednički naziv ovakvih predstava bilo je poniženje glavnih aktera.

Kad se njegovu putujućem cirkusu pridružio Stephan Bibrowski (1890. – 1932.), poznatiji kao “Lionel the Lion-faced Man” (na slici!), Barnum je znao da je osvojio jack-pot. Štićenika je tretirao kao neku vrstu paradnog konja – kako je na njemu namlatio gomilu love, trudio se da mu pruži udoban smještaj, redovne obroke te pristojnu plaću.

Čovjek-lav

Tajna uspjeha Čovjeka-lava ležala je u kombinaciji njegova osebujnog izgleda te glumačkog umijeća. Tijelo mu je, naime, bio pokriveno gustom a opet svilenkastom žućkastom dlakom, sličnom onom u lava, a ista – dugačka oko dvadeset centimetara – rasla mu je i na licu. Jedina “gola” mjesta na njegovom tijelu bili su dlanovi i stopala.

Današnji stručnjaci pretpostavljaju da je patio od hipertrihoze, hormonskog poremećaja koji se manifestira pojačanom dlakavošću no, u ono vrijeme, o tome se nije znalo gotovo ništa. A, kad znanost šuti, oni neuki i zlobni uzimaju si za pravo glasno i bez ikakvog filtra kritizirati.

Kad majka proda sina

Poruge i neumjesne opaske publike Bibrowski je trpio stoički. Napokon, život mu je od malih nogu bio nesmiljena borba. Na svijet je došao u Wilczogóri, selu u tadašnjoj Kongresnoj Poljskoj. Sumještanke, mahom smjerne i pobožne žene, u strahu su se križale kad bi ga majka Bernardette izvela u šetnju, uvjerene da se radi ako već ne o Luciferu glavom i gustom bradom, a ono barem o kakvom demonu. Ni mamica se nije pretrgla da ga zaštiti.

Kako njena izmišljena priča – da mali izgleda kako izgleda jer mu je oca rastrgao lav – nije prošla ni kod najlakovjernijih, odlučila se odreći djeteta kojeg se sramila. Stephan bi po svoj prilici završio u nekom od bijednih lokalnih sirotišta da glasine u njemu nisu doprle do njemačkog impresarija Sedlemayera. Intrigiran, ovaj je doputovao u Wilczogóru te od Bernardette doslovce kupio sina, i to za vrlo skroman iznos.

Četverogodišnjak, koji nije poznavao ljubav niti je ikad čuo lijepu riječ, našao se tako pod svjetlima reflektora, putujući sa svojim vlasnikom/mentorom/zamjenskim ocem diljem Europe i nastupajući na zloglasnim izložbama nakaza. Kako su ga reklamirali kao čudovišnog Čovjeka-lava, trudio se oponašati te životinje, a do sedmoga rođendana je već vrlo uvjerljivo rikao.

Smrt u Berlinu

“Karijeru” je, nakon što je postao punoljetan, nastavio u Americi, a točku je obogatio šok-izvedbama poput grickanja sirovog mesa. Uz to je, svakodnevno izvodeći zahtjevne gimnastičke vježbe, postao vješt akrobat, a vidjeti lava kako hoda na rukama ili izvodi špagu uistinu nije bio svakidašnji prizor.

Ono što gledatelji nisu znali jest da se radilo o iznimno inteligentnom mladiću. Svladao je pet stranih jezika, naučio svirati niz instrumenata te, među rijetkim prijateljima, slovio za vrsnog poznavatelja slikarstva i književnosti. Svoje stanje je prihvatio s dozom humora, zabavljajući znance pričama o svojim precima, poljskim vukodlacima.

Dvadesetih godina devetnaestog stoljeća, zbog preobilja ovakvih predstava, interes publike počeo je jenjavati. Sit života na pozornici, s nemalom uštedom, Bibrowski se odlučio povući u mirovinu. Preselio se u Berlin, grad u kojem je ranije stekao nekolicinu prijatelja, te se posvetio uzgoju sobnog bilja i čitanju. Preminuo je od infarkta u svome unajmljenom stančiću, u dobi od četrdeset jedne godine.

Izvor