Poplava “preporuka” i zahtjeva bila je beskrajna. Potrebne “socijalne mjere” vlade diljem svijeta shvaćale su i koristile kao opravdanje za teška kršenja sloboda i temeljnih prava građana. Tedros je više puta govorio o potrebi da se “učini sve što je potrebno” kako bi se zaustavilo širenje i pohvalio zemlje koje su poduzele rigorozne mjere. Granica između preporuke i prisile namjerno je bila zamagljena; u konačnici, vlade diljem svijeta slijedile su smjernice iz Ženeve.

Ova je strategija imala razorne posljedice. Karantene su uništile egzistenciju, stvorile psihološki stres, posebno za našu djecu, i dovele do prekomjerne smrtnosti koja je daleko premašivala izravne učinke bolesti. Injekcije mRNA, koje je Tedros Adhanom Ghebreyesus reklamirao kao “sigurne i učinkovite”, dugo su bile predmet ozbiljnih kritika. Prikrivene nuspojave, nedostatak dugoročnih podataka i “učinkovitost” koja je bila daleko ispod obećanja. Milijuni ljudi bili su prisiljeni cijepiti se pod krinkom preporuka WHO-a, često uz prijetnju profesionalnih i društvenih posljedica zbog “odbijanja cijepljenja”.

Svojim odbacivanjem preporuka WHO-a, Tedros sada našim nacionalnim političarima predstavlja ogroman problem objašnjenja. Zašto su u Austriji, Njemačkoj i mnogim drugim zemljama uvedene višemjesečne karantene, škole zatvorene, a cijepljenje učinkovito provedeno, iako – kako Tedros sada tvrdi – nije bilo prisile od strane WHO-a? Švedska pokazuje da je postojao drugi način. Zemlja se suzdržala od karantena, držala škole otvorenima i vjerovala u dobrovoljnu osobnu odgovornost svojih građana. Rezultat je bila jedna od najnižih dugoročnih stopa smrtnosti u Europi, što potvrđuju razne analize. Švedska je prebrodila “plandemiju” bolje od većine zemalja koje su uvele prisilne mjere, bez nanošenja trajne štete svom gospodarstvu i društvu. Jesu li naši političari stoga slijedili preporuke WHO-a, već su umjesto toga progurali “plandemijske” mjere iz vlastite žudnje za moći i poslovnih interesa? Pretpostavljamo da nijedna strana nije bila nevina, ni WHO ni naši političari.

Za Hrvatsku se postavlja pitanje: zašto ostajemo članica organizacije koja poriče vlastitu odgovornost? Koja je djelovala kao glasnogovornik farmaceutske industrije? Povlačenje bi bio jedini logičan korak, prvenstveno kako bismo povratili svoj suverenitet i spriječili vladu da se ponovno poziva na WHO. Tijekom planirane pandemije, WHO je igrala istu ulogu kao i EU u svakodnevnom životu: zgodan izgovor za naše vladare da provode mjere za koje nikada ne bi dobili odobrenje od naroda. WHO je duboko kompromitirana interesima trećih strana i, u najgorem slučaju, nedemokratska je, nadnacionalna pseudo-vlada. U najboljem slučaju, to je jeftin izgovor. Van s tim.

Ali povlačenje iz WHO-a ne može biti jedina posljedica planirane pandemije. Svi uključeni moraju se suočiti s pravnom odgovornošću. Jer bez kazne, počinitelji će sljedeći put postupiti na potpuno isti način. Svatko tko se jednom izvukao za zločin, počinit će ga ponovno.