Roditelji, prije nego kažete “da” (ili “ne”) postavite liječniku 3 jednostavna pitanja, piše Andrija Klarić.
Ovu epizodu napravio sam iz jednostavnog razloga: kad se govori o HPV cjepivima, javnost najčešće dobije dvije parole — “sigurno i učinkovito” — i premalo stvarnih odgovora na pitanja koja su, u medicini, potpuno legitimna. A u Hrvatskoj se sve ozbiljnije najavljuje obvezno cijepljenje protiv HPV-a već od iduće godine. Takva odluka traži nešto ozbiljnije od slogana.
Zato sam u goste pozvao dr. Luciju Tomljenović. Hrvatica je, godinama radi u inozemstvu i već dugo istražuje nuspojave cjepiva i moguće mehanizme štete. Razgovor smo vodili na engleskom jer velik dio moje publike prati emisiju i izvan Hrvatske.
Ovaj članak pišem u istom duhu kao i emisiju: bez prečaca. Idem kroz razgovor redom — od Cochrane pregleda, preko metodoloških pristranosti i stvarnih epidemioloških trendova, do dizajna kliničkih ispitivanja, sukoba interesa, regulatornih propusta i konkretnih sigurnosnih signala koji se uopće ne spominju u službenim uputama za liječnike.
Tko je dr. Lucija Tomljenović — i zašto sam je doveo u studio
Emisiju sam otvorio izravnim pitanjem: zašto bi itko vjerovao nekome poput nje kad je tema toliko politički i medijski zasićena? Njezin odgovor mi je bio važan: rekla je da ne traži od ljudi da vjeruju “mišljenju”, nego da joj je pravilo da izbjegava iznositi tvrdnje koje ne može potkrijepiti neovisnim istraživanjima — uključujući i radove koji nisu samo njezini.
Objasnila je da ima doktorat iz biokemije i da već oko 15 godina istražuje nuspojave cjepiva i mehanizme. Navela je da ima oko 35 znanstvenih radova na tu temu, od čega oko 15 vezanih uz HPV cjepiva. Otvoreno je rekla i za sukob interesa: sudjelovala je kao stručni svjedok u postupcima vezanim uz Gardasil, ali je istaknula da je 14 od 15 njezinih publikacija o HPV cjepivima nastalo prije bilo kakvog plaćenog angažmana kao vještaka — dakle, tvrdi da su zaključci došli prije “sudskih priča”, a ne obrnuto.
Ja sam također rekao svoju stranu: ovu emisiju radim neovisno, bez financiranja interesnih grupa. Ne tražim od publike da “vjeruje meni” — tražim da gledamo što se može dokazati.
Lucija je zatim predstavila temu svoje prezentacije: “HPV cjepiva: što kaže znanost?” Rekla je da mnoge tvrdnje o sigurnosti i učinkovitosti koje iznose zdravstvene institucije i profesionalna društva, po njezinu mišljenju, nisu utemeljene na dokazima.
Jasno je postavila strukturu:
- Cochrane pregled (2025) o HPV cjepivima
- metodološke pristranosti u dokaznoj bazi
- što, po njoj, pogoni današnju HPV politiku
- lekcije koje smo morali naučiti iz ranijih farmaceutskih skandala
- i na kraju: rizici koji nisu navedeni u službenim liječničkim informacijama
Dio 1 — Cochrane (2025): “zlatni standard”… ili PR stroj?
Lucija je krenula od izvora koji se u javnosti često tretira kao konačna istina: Cochrane. Objasnila je da se Cochrane pregledi smatraju “zlatnim standardom” i da ih često citiraju institucije i časopisi poput The BMJ. A onda je pokazala kako je The BMJ 2025. taj Cochrane pregled proglasio “anti-dezinformacijskim” alatom i naveo da HPV cijepljenje smanjuje incidenciju raka vrata maternice i do 80% ako se provede prije 16. godine.
Lucija je rekla ravno: po njezinu mišljenju, to je dezinformacija. Objasnila je zašto: većina ljudi čita samo sažetak i nikada ne prođe kroz dokument. Rekla je da pregled ima više od 300 stranica, a da najvažnije stvari dolaze nakon otprilike stranice 200 — ako čovjek uopće izdrži do tamo.
Spomenula je i ideološki jezik koji se, po njezinom mišljenju, uvlači u “znanost” (formulacije tipa “žene i osobe s cerviksom”) i rekla da takve stvari ne bi smjele imati mjesta u znanstvenom tekstu.
Ali ključ je bio u onome što se u PR-u prešućuje: rizik pristranosti. Prikazala je procjene rizika pristranosti za epidemiološke studije uključene u pregled, posebno za ishod koji je svima najvažniji: invazivni rak vrata maternice. Zamolio sam je da objasni što znači kad je tablica puna “crvenog” (previsoka pristranost).
Njezino objašnjenje: “ozbiljan” i “kritičan” rizik pristranosti znači da postoji velika vjerojatnost metodoloških grešaka koje mogu poništiti zaključke. Takve studije imaju ozbiljne manjkavosti u dizajnu, analizi i izvještavanju, pa su zaključci praktično nevaljani ili barem vrlo upitni.
Dodala je važnu napomenu: tablica koju je prikazala je njezin sažetak, ne doslovno identična tablica iz Cochranea. Poanta je bila da se vidi slika: za klinički relevantne ishode, prema njezinoj analizi, 80% do 100% uključenih studija ima ozbiljan ili kritičan rizik pristranosti.
Unatoč tome, autori Cochranea zaključuju “umjerenu sigurnost” da HPV cjepiva smanjuju rak vrata maternice i visoko-gradusne lezije (CIN3). Lucija tvrdi da je to nelogično: ako većina uključenih studija ima lošu kvalitetu prema vlastitim kriterijima, ne možeš pošteno govoriti o “umjerenoj sigurnosti.” A i “umjerena sigurnost”, rekla je, nije nešto na čemu se mirno gradi javnozdravstvena politika.
Njezin zaključak bio je brutalno jednostavan: “garbage in, garbage out.” Rekla je da ona na temelju tog pregleda ne bi gradila HPV politiku.
Ja sam se nadovezao starom izrekom o statistici (“laži, proklete laži i statistika”) i rekao da sve više izgleda kao da se statistika koristi za marketing, a ne za dokazivanje. Lucija je odgovorila da je još gore: po njoj, zaključci nisu podržani dokazima iz samog pregleda — što pregled pretvara u izvor dezinformacija.
Spomenula je i da su navodno četiri studije ocijenjene kao “umjeren” rizik pristranosti korištene kao argument za smanjenje invazivnog raka, ali je upozorila da jedna od te četiri uopće nije proučavala invazivni rak kao ishod — nego samo perzistentnu HPV infekciju.
Naglasila je i da su, prema njezinom uvidu, dvije druge studije iz te skupine iznijele tvrdnje koje smatra pogrešnima: jedna navodno tvrdi da je HPV cijepljenje gotovo eliminiralo rak u adolescentica, a druga tvrdi smanjenje >70% u dobi 23–30. Lucija kaže: ne prihvaća tvrdnje “na vjeru” — ona ide u podatke.
Dio 2 — Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija, SAD: što pokazuju službene statistike raka?
Da provjeri takve tvrdnje, Lucija je prikazala službene statistike raka vrata maternice iz Ujedinjenog Kraljevstva. Poanta joj je bila jasna: u dobi 0–19 incidencija je praktički nula (ravna linija). U dobi 20–24 također skoro ravno, a ona kaže da se čak vidi blagi porast nakon uvođenja cjepiva. U dobi 25–34, rekla je, incidencija raste i nastavlja rasti i nakon uključivanja HPV cjepiva u program.
Prikazala je i dobno standardizirani trend i tvrdila da su stope raka u UK padale i dosegle niske razine prije uvođenja HPV cjepiva.
Zatim je prešla na Australiju, koja je važna jer ima vrlo visoku procijepljenost: rekla je da je preko 80% adolescenata primilo barem jednu dozu. Ako bi se populacijski učinak trebao jasno vidjeti negdje — Australija bi trebala biti kandidat broj jedan. Ona kaže: učinak ne vidi.
Rekla je da SAD pokazuje vrlo sličan obrazac.
Ja sam to povezao s drugim razgovorima koje sam vodio (npr. s Aaronom Sirijem) gdje se često pojavljuje isti obrazac: bolest se smanjuje i prije cjepiva, zatim se mijenjaju mjerenja ili kriteriji, a onda se cijeli pad pripiše cjepivu. I na kraju dobijemo mantru da cjepiva “spašavaju milijune.”
Lucija je odgovorila u svom stilu: ne komentira knjige koje nije čitala — ali za rak vrata maternice kaže: “pokažite mi podatke.” I tvrdi da ih je pogledala, a učinak ne nalazi.
Spomenula je i kratku, ali preciznu kritiku Petera Gøtzschea (znanstvenika kojeg je opisala kao vrhunskog poznavatelja dizajna ispitivanja i procjene dokaza): da su i BMJ i Cochrane grubo pretjerali u prikazu dokaza za HPV cjepiva.
Njezina poanta: propaganda koja se izvuče iz “headline” tvrdnji u sukobu je s onim što pregled sam pokazuje o pristranostima.
Dio 3 — Tema o kojoj se gotovo ne govori: oralne kontracepcijske pilule i “negativna učinkovitost”
Sljedeće je otvorila temu koja se u masovnoj HPV politici gotovo ne spominje: uporaba oralnih kontracepcijskih pilula u populaciji koja je glavna meta HPV cijepljenja — mladim ženama.
Opisala je studiju iz 2024. koja navodno pokazuje da HPV cijepljenje povećava rizik raka vrata maternice kod žena koje koriste oralnu kontracepciju. Objasnila je usporedbu: žene koje ne koriste OCP (cijepljene vs necijepljene), i žene koje koriste OCP (cijepljene vs necijepljene). Njezina ključna tvrdnja: u skupini korisnica OCP-a cijepljene žene imaju najveći rizik raka.
Njezina interpretacija: dugoročno, HPV cijepljenje može povećati incidenciju raka, osim ako se cijepljene korisnice OCP-a izričito i sustavno ne upozore na potrebu redovitog probira. Dodala je još jedan problem: postoje indikacije da cijepljene žene mogu rjeđe ići na probir jer cjepivo stvara lažni osjećaj sigurnosti.
Ja sam spomenuo termin koji sam čuo u drugim razgovorima: “negativna učinkovitost.” Lucija se složila: to bi bila negativna učinkovitost, jer intervencija izgleda kao da radi suprotno od onoga što se tvrdi.
Posebno mi je ostalo u glavi kako je kritizirala zaključak autora studije: oni, unatoč nalazu, zaključuju da će se eliminacija raka postići povećanjem procijepljenosti i jačanjem probira. Lucija kaže: jačanje probira — da. Povećanje cijepljenja — ne, ako nalaz pokazuje suprotan učinak u važnoj podskupini.
Nazvala je slabim pokušaj autora da “izvuku” vlastiti nalaz: rekli su da je možda riječ o premalo slučajeva raka. Lucija je postavila logično pitanje: ako “premalo slučajeva” poništava učinak cjepiva, zašto onda ne poništava i učinke drugih čimbenika rizika koje autori prihvaćaju, poput pušenja? Poanta: jer je to preteško za progutati.
Usporedila je i brojke: rak među cijepljenim korisnicama OCP-a bio je usporediv s rakom među pušačicama koje koriste OCP. Ako je pušenje priznati čimbenik rizika u OCP korisnica, kaže ona, onda se i podatak o cjepivu mora tretirati ozbiljno ako ga pokazuje.
Dio 4 — Randomizirana ispitivanja: tko ih je radio, što je bio “placebo” i što se uopće mjerilo?
Nakon epidemioloških studija, Lucija je prešla na randomizirana kontrolirana ispitivanja (RCT), koja se često nazivaju “zlatnim standardom.” Prvo pitanje: kakva je kvaliteta dostupnih RCT-ova za HPV cjepiva?
Istaknula je ključnu činjenicu: sva RCT ispitivanja HPV cjepiva proveli su proizvođači. Zatim je spomenula sustavni pregled Petera Gøtzschea i suradnika (22 ispitivanja + 2 follow-up), i rekla da je on čitao kompletne “clinical study reports” (tisuće stranica) — dakle ono što javnost gotovo nikad ne vidi.
Po njezinu sažetku tog pregleda, svih 24 studije imaju visok rizik pristranosti. Prva velika stvar: nijedna nije koristila pravi placebo.
Ovdje sam ubacio hrvatski kontekst: imao sam javni razgovor s dr. Nedom Ferenčić Vrban (Hrvatska liga protiv raka) i pitao je izravno o dvostruko slijepim placebo-kontroliranim studijama. Rekla mi je da su sva ispitivanja bila dvostruko slijepa i da je placebo uvijek korišten. A ja sam vidio FDA dokumente (pokazane u razgovoru s Aaronom Sirijem) u kojima stoji da nisu koristili pravi placebo, nego su u “placebo” skupini koristili aluminijev adjuvans.
Rekao sam i što me posebno zasmetalo: kad sam je pritisnuo argumentima, optužila me da “provociram” i otišla. I upravo zato radim ovu seriju: kad vidim izbjegavanje umjesto dokaza, znam da moram kopati.
Lucija je odgovorila jednostavno: kad ne mogu pobiti argumente, često samo pobjegnu.
Dodala je još jednu tešku točku: prema tom pregledu, izvještavanje o ozbiljnim štetama bilo je nepotpuno za čak 72% sudionika.
Sažela je ovako: nakon četiri godine, HPV cjepiva su smanjila HPV-povezane prekancerozne lezije, ali su povećala štete na živčanom sustavu i povećala opće štete. Naglasila je da su ispitivanja dizajnirana prvenstveno za procjenu učinkovitosti, ne sigurnosti — pa se iz njih ne može pošteno zaključiti omjer koristi i rizika.
Rekla je i da RCT-ovi nisu proučavali rak kao ishod, nego prekancerozne promjene — i objasnila zašto: rak se razvija desetljećima, a ispitivanja su pratila sudionike oko tri godine. Zato visoka učinkovitost na niže lezije ne mora značiti visoku učinkovitost na CIN3+ ili rak.
Spomenula je i njemačke liječnike koji su upozorili da ignoriranje nesigurnosti oko “surrogate endpoints” dovodi do pogrešnih odluka u politici i na razini pojedinca. Njihova ironija mi je ostala u glavi: kao da se očekuje čudo — da sprječavanje nesigurnih zamjenskih ishoda magično postane sprječavanje raka.
Dio 5 — “Nikada nije dokazano”: sojevi, ishodi i što Gardasil 9 stvarno pokazuje
Lucija je zatim čitala dijelove iz svojeg pisma (2023.) protiv kalifornijskog prijedloga AB 659 (“Cancer Prevention Act”) koji je tražio obvezno HPV cijepljenje za učenike 8. razreda.
Krenula je od osnova: postoji oko 200 HPV tipova; oko 14 je onkogenih. Gardasil 9 štiti protiv samo sedam onkogenih tipova. Njezino načelo: ako je cilj smanjenje ukupnog tereta raka, “dobro” cjepivo mora dokazano sprječavati CIN3+ lezije povezane s bilo kojim visokorizičnim tipom — ne samo s nekima.
Zatim je postavila pitanje: što pokazuju brojke iz ispitivanja Gardasila 9? Rekla je da je učinkovitost protiv CIN2+ (ne čak CIN3) bila nešto iznad 60% nakon oko 3,5 godine praćenja. Dodala je da CIN2 često spontano regresira. Čak i ako prihvatimo CIN2 kao valjan “surrogate,” tvrdi ona, 60% smanjenja CIN2+ ne može značiti veliki pad mortaliteta od raka vrata maternice — osobito jer se ne zna trajnost zaštite kroz desetljeća.
Rekla je da bi za 60% smanjenje mortaliteta trebalo cjepivo s gotovo 100% učinkovitosti održanom desetljećima — a i tada bi učinak bio usporediv s onim što je već postignuto redovitim Papa testiranjem.
Njezin zaključak u tom idealiziranom scenariju: u zemljama s Papa probirima, Gardasil 9 ne bi imao smislen utjecaj na rak vrata maternice. Zato kaže: rizik nadmašuje korist.
Ja sam rekao da ćemo se vratiti omjeru rizika i koristi, a ona je dodala da je proizvođačima mnogo lakše reći “100% učinkovito protiv raka” nego objašnjavati surrogate ishode.
Spomenula je i njemački primjer: tamošnji odbor je pretpostavljao doživotnu zaštitu >90%, a rekla je da slične pretjerane tvrdnje čuje i u Hrvatskoj — da će Gardasil 9 spriječiti 90% raka jer cilja “sojeve odgovorne za 90% slučajeva.” Kaže: teorija zvuči odlično — ali nije dokaz.
Pozvala se na svoj rad iz 2013. u Annals of Medicine i rekla da je službeni narativ i dalje u raskoraku s medicinom utemeljenom na dokazima. Po njezinu mišljenju, zdravstvene vlasti globalno nisu dale dokazima utemeljeno opravdanje za masovne programe, a kamoli za obvezu.
Izrekla je i veliku regulatornu tvrdnju: Gardasil ne zadovoljava četiri kriterija FDA ubrzanog odobrenja, te je, po njoj, dobio ubrzano odobrenje bez opravdanja jer nije dovoljno siguran i nije učinkovitiji od metoda prevencije koje postoje desetljećima.
Onda je postavila pitanje koje visi nad svime: ako HPV politika nije vođena dokazima, što je onda vodi?
Dio 6 — Lobiranje, “navijačice s pizzom” i kako nastaju mandati
Lucija je citirala rad iz 2012. u American Journal of Public Health koji opisuje kako je Merck promicao zakone o obveznom cijepljenju za školu: kao izvor informacija, lobiranjem zakonodavaca, čak i pisanjem jezika zakona, te mobilizacijom udruga i liječničkih organizacija.
Citirala je i American Journal of Bioethics koji uspoređuje farmaceutske predstavnike s “navijačicama s pizzom” i kaže da su loša zamjena za medicinsko obrazovanje, a korporativno lobiranje loša zamjena za promišljenu zdravstvenu politiku.
Spomenula je i Nature koji je kritizirao Merckovo lobiranje i izvijestio da je Merck pod pritiskom javnosti rekao da će prestati lobirati za državne mandate — ali Lucija smatra da se povijest nije baš tako razvila.
Istaknula je da Merck na svojim stranicama ima sekcije o političkom zagovaranju i donacijama, te da je u SAD-u, Kanadi i Australiji pravno moguće financirati “preferirane” kandidate.
Onda je povukla paralelu s Hrvatskom: rekla je da je Merck barem transparentniji od Hrvatske lige protiv raka koja snažno zagovara obvezu u Hrvatskoj, a po njezinim riječima ne objavljuje jasno financiranje od Mercka. Ja sam dodao da sam te iznose objavio i da se odnose na razdoblje 2017–2024.
Spomenuo sam i razmjere grantova: u 2023. i 2024. dijeljeni su milijuni, a dio je otišao znanstvenicima i liječnicima. Pitao sam ono ljudsko pitanje: kako osoba koja prima novac od proizvođača može biti potpuno objektivna o sigurnosti i učinkovitosti?
Lucija je dala važnu nijansu: ona automatski ne odbacuje tvrdnje zato što “Merck plaća.” Ali ako vidiš metodološke rupe, a onda vidiš financiranje, i obrazac se poklapa — onda moraš priznati sukob interesa.
Navela je primjer iz Kalifornije: Merck je, prema njezinu prikazu, financijski podržavao političarku koja je gurala AB 659 i javno tvrdila da je HPV cjepivo sigurno i najučinkovitija zaštita. Lucija je rekla da je to, prema njezinom mišljenju, netočno — i dodala da ne mora značiti da je netko namjerno lagao, ali da tvrdnja ne stoji.
Dodala je i da AB 659 nije prošao — čak ni u Kaliforniji.
Spomenula je i Merckove “edukacijske grantove” profesionalnim udrugama nakon odobrenja Gardasila 2006. te Merckove stranice s donacijama za medicinske, znanstvene i “patient advocacy” organizacije kao trag novca.
Lucija je tvrdila da je motiv iza Gardasila bio i hladna matematika: Merck je izgubio ogroman novac nakon povlačenja Vioxxa, a prihod od Gardasila mogao je nadoknaditi dio rupa. Spomenula je i ciničnu šalu da HPV znači “help pay for Vioxx.”
Opisala je i kako je Merck širenje Gardasila na žene iznad 19 godina nazivao “poslovnom prilikom,” te navodila marketinški jezik o tome koliko “vrijedi” svaka dobna kohorta. Njezina tvrdnja: kompanija gleda djecu kroz računicu.
Dio 7 — “Pa regulatori nas štite?” Vioxx, propusti FDA, financiranje EMA i revolving door
Ja sam postavio očito pitanje: ako ne možemo vjerovati proizvođačima i političarima, možemo li barem vjerovati regulatorima? Lucija je odgovorila: ne baš. Rekla je da su regulatori često dio problema — i prešla na lekciju Vioxxa.
Rekla je da se Vioxx smatra jednom od najvećih katastrofa sigurnosti lijekova u povijesti SAD-a i navela procjenu da je uzrokovao 88.000 do 139.000 srčanih i moždanih udara. Poanta: to je Merckov trag, a i Merck i FDA su, prema njezinom tumačenju, prikrivali kardiovaskularne rizike. Citirala je i izjavu senatora Grassleyja da je FDA “izgubila put” jer su odnosi s farmaceutima prebliski.
Opisala je i procjenu rada FDA koja je tražena 2006., te rekla da su zaključci kasnije objavljeni 2012.: FDA ima ozbiljne znanstvene manjkavosti i ne može pratiti odgovornosti; nesposobnost da prati znanost ugrožava živote; a budući da svijet gleda u FDA kao lidera, manjkav FDA ugrožava i živote izvan SAD-a.
Dodala je i konkretan primjer sukoba interesa: dva člana FDA savjetodavnog odbora koji je odobrio Gardasil bili su bivši Merckovi zaposlenici, a FDA im je dala izuzeća uz ocjenu da nemaju sukob interesa.
Za EMA je rekla da nije “bolja” po pitanju sukoba: tvrdila je da oko 80% financiranja EMA dolazi iz farmaceutske industrije.
Potom je objasnila “revolving door” — prelazak ljudi iz regulatora u industriju i obratno — te spomenula primjer bivše šefice CDC-a Julie Gerberding koja je prešla u Merck i, prema njezinu prikazu, zaradila preko 100 milijuna dolara kroz dionice, uz visoku plaću.
Preporučila je i noviju knjigu Petera Gøtzschea o tome kako su Merck i regulatori prikrivali ozbiljne štete HPV cjepiva, te je spomenula Gardasil tužbu u kojoj su i ona i Gøtzsche bili stručni svjedoci.
To nas je dovelo do završnog dijela: rizici koji nisu navedeni.
Dio 8 — Rizici koji se prešućuju: slučaj Tarsell, aritmije, encefalitis i što nedostaje u službenim uputama
Lucija je otvorila ovaj dio svjedočenjem Emily Tarsell pred američkim senatskim odborom 15. srpnja 2025. Emilyina kći Christina umrla je od srčane aritmije nakon Gardasila, a Emily je, prema Luciji, bila zgrožena tvrdnjama CDC-a da su prijave smrti istražene i proglašene “drugim uzrocima.”
Lucija tvrdi da Christinin slučaj nikada nije temeljito istražen, kao ni drugi slučajevi za koje je Emily znala. Putem FOIA-e, Emily je saznala da je Merck poslao VAERS prijavu s netočnom tvrdnjom da je Christina umrla od virusne infekcije i da je to navodno rekao liječnik — no Lucija kaže da taj liječnik to nikada nije rekao.
Navela je dokumente iz Mount Sinai bolnice prema kojima oni ne znaju odakle je došla tvrdnja o virusnoj infekciji te da liječnik to nije izjavio. Dodala je i da je patolog rekao da na obdukciji nije bilo dokaza virusne infekcije.
Emily je potom išla u Vaccine Injury Compensation Program, a sudac je presudio u njezinu korist i dosudio odštetu za smrt nakon Gardasila. Lucija je rekla da su stručnjaci zatim objavili case report o mogućem biološkom mehanizmu kojim Gardasil može kod nekih ljudi uzrokovati fatalne aritmije — i naglasila da Christina nije jedini slučaj.
Lucija je zatim navela još jedan case report: fatalni akutni hemoragijski leukoencefalitis kod 14-godišnjaka nakon Gardasila 9, s raspravom o mogućim autoimunim neurološkim mehanizmima (ADEM i teški oblici). Naglasila je da su takva stanja rijetka, ali je postavila moralno pitanje: želiš li da se to dogodi tvom djetetu? Rekla je da je akutni hemoragijski leukoencefalitis fatalan u gotovo 70% pedijatrijskih slučajeva.
Istaknula je da sada postoji više case reportova s biološki plauzibilnim mehanizmima — i da to nisu “njezine riječi”, nego zaključci liječnika. Rekla je da autori tih radova zaključuju da case reportovi snažno sugeriraju uzročnu ulogu HPV cijepljenja u ADEM-u kod opisanih pacijenata.
Ja sam tada povukao kontrast: u Hrvatskoj imamo promotore povezane s proizvođačem koji govore “nema nuspojava,” a s druge strane imamo neovisne liječnike koji objavljuju suprotno. I postavio sam pitanje: kome vjerovati? Za mene je odgovor isti: dokazima, ne marketingu.
Lucija je dodala i širi signal: analize WHO baze nuspojava (VigiBase) pokazale su disproporcionalno prijavljivanje encefalitisa nakon više cjepiva, uključujući HPV. Rekla je da liječnici moraju biti svjesni tih rizika.
A onda je postavila pitanje važno za Hrvatsku: daju li liječnici, HZJZ, zagovornici obveze, HALMED i političari građanima sve relevantne informacije potrebne za informirani pristanak — ili samo ponavljaju mantru proizvođača “sigurno i učinkovito”?
Naglasila je da encefalitis nije naveden u službenim informacijama o proizvodu za HPV cjepiva — kao ni aritmije, iznenadne smrti i mnogi drugi neželjeni događaji koji se opisuju u znanstvenoj literaturi.
Spomenula je i vlastitu VAERS analizu u kojoj je identificirala više sigurnosnih signala nakon Gardasila, te rekla da je njezin stručni izvještaj javno dostupan. Navela je signale koje je istaknula: poremećaji autonomnog živčanog sustava, sindrom kroničnog umora, kronični bolni sindromi, periferne neuropatije, zatajenje jajnika / preuranjena menopauza, menstrualne nepravilnosti te trajna invalidnost. Dodala je da su mnogi signali potvrđeni i u neovisnim studijama.
Njezin zaključak: do danas medicinske i regulatorne institucije globalno daju netočne informacije o omjeru koristi i rizika HPV cjepiva — i time onemogućuju informirani pristanak.
Dio 9 — Završna poruka: rizik vs korist, Papa test i pitanje koje svaki roditelj treba postaviti
Lucija je završila jasnim sažetkom: HPV cijepljenje — rizik naspram koristi. Rekla je da prema dostupnim podacima nema dokazane koristi u smislu prevencije raka vrata maternice; da cjepiva ne štite protiv svih visokorizičnih tipova; te da postoje ozbiljni rizici uključujući smrt, encefalitis i razne autoimune bolesti koje mogu dovesti do trajne invalidnosti.
Posebno je naglasila ono što propaganda često “zaboravi”: već desetljećima imamo učinkovitu prevenciju — redovite Papa testove. Rekla je da je probir dokazano učinkovit i da, ako se redovito ide na probire, nema razloga za strah od HPV tipova — bez rizika smrti ili teških neuroloških ishoda.
Završila je preokrenutom Merckovom parolom: Merck je Gardasil prodavao s “one less” (jedan manje) pogođen HPV-om, a ona kaže da bi stvarnost mogla biti “jedan manje” oštećen HPV cjepivom. Njezin apel roditeljima bio je izravan: zašto Gardasil, kad se bolest koju navodno sprječava može sigurno i učinkovito prevenirati drugim metodama?
Njezina najoštrija završna rečenica bila je etički sud: izlagati zdravu djecu dugoročnim, nepredvidivim i nedovoljno shvaćenim rizicima cjepiva bez dokazane velike koristi u prevenciji raka — za bolest koja se razvija desetljećima i ima sigurnije metode prevencije — po njezinim riječima, neznanstveno je, nerazumno, nemoralno i duboko neodgovorno. Zato tvrdi da takav zakon neće spašavati živote, nego će mlade izlagati nepotrebnom riziku.
Zahvalio sam joj i rekao da je prezentacija detaljna — ali i da se ovako ozbiljna tema ne može obrađivati površno.
Dio 10 — Što bih ja pitao liječnika (i što pozivam institucije da odgovore)
Na kraju sam kratko prešao na hrvatski, da se čuje i naš jezik, i pitao Luciju što bi ona pitala da je roditelj i da joj liječnik preporuči HPV cjepivo. Rekla je: na temelju čega to preporučujete? Pokažite dokaz da cjepivo stvarno sprječava rak i da nema ozbiljne nuspojave. I dodala je ključnu stvar: pokažite dokaz koji ne dolazi od proizvođača.
Pitao sam i što ako netko iz HZJZ-a kaže da je sve to dostupno na stranicama HALMED-a i javnih institucija. Lucija je odgovorila da ona to ondje nije našla — našla je tek kopanjem po znanstvenoj literaturi koju institucije ne spominju.
Emisiju sam završio otvorenim izazovom — ne provokacijom, nego izazovom: svatko može kontaktirati liječnike, HZJZ, HALMED, Ministarstvo i ministra i pitati što je u Lucijinoj prezentaciji netočno. Ako tvrde pristranost ili pogrešnu interpretaciju, neka donesu podatke. Ja ću ih rado objaviti. Jer ono što smo izgubili posljednjih godina je komunikacija i rasprava.
Rekao sam jasno: znanost nije religija. Znanost se gradi na sumnji, propitivanju i debati — tako napreduje. I nakon svega što smo prošli od početka pandemije i stalnog “vjerujte stručnjacima”, ja sam osobno išao provjeravati tvrdnje i vidio koliko često slijepo povjerenje nema temelja.
Zato ovo radim. I zato objavljujem ovaj članak.
Izvor
