Moja borba za život počela je prije dosta godina u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice (žućni kamenci, dva karcinoma i amputacija noge), a nastavljena je dalje u bolnici Sv. Rafael pa u privatnom domu Jadran u Zagrebu i Rehabilitacijskom centru u Božidarevićevoj ulici u Zagrebu.

Moram reći da nemam dovoljno pravih riječi kojima bih se mogao zahvaliti svim tim predivnim ljudima koji su mi spasili život (borba još uvijek traje).

Ti ljudi za mene nisu samo doktori, kirurzi, anesteziolozi, fizioterapeuti, psiholozi, medicinske sestre, medicinski tehničari, spremaćice i šoferi, oni su za mene mnogo više od toga.

Oni su za mene božanska bića – prave heroine i pravi heroji.

Njihova stručnost, njihova pažnja, njihova požrtvovnost, njihova skrb, njihova odricanja, njihova strahovanja ili jednom riječju – njihova humanost nadilazi sva moja očekivanja.

Njihova svekolika angažiranost doista zaslužuje našu najveću zahvalnost poštovanje i respekt.

Ne postupimo li tako, učinit ćemo veliki grijeh, jer to su ljudi koji brinu o zdravlju ne samo nas pojedinačno, nego oni svojim samoprijekornim radom brinu o zdravlju naše države i čine našu državu radno sposobnom.

Svi mi kao korisnici zdravstvenih usluga tražimo često puta i gotovo nemoguće. No, budimo iskreni – nije nimalo lako uvijek zadovoljiti sve naše muhe i mušice.

Ne ide to tako lako, naši zdravstveni djelatnici rade po često puta u vrlo teškim uvjetima.

Mlada smo država napunjena brojnim problemima. Sada sam se sjetio one Kennedyjeve rečenice iz njegovog čuvenog obraćanja američkom narodu koja glasi: „Ne pitajte što će država učiniti za vas, nego što vi možete učiniti za državu“.

Proći će još dosta vremena da sve bude na svome mjestu. Budimo strpljivi, pomažimo jedni drugima te nastojmo imati više razumijevanja za okolnosti u kojima djeluju naši zdravstveni djelatnici.

U ništa boljoj situaciji nisu ni prosvjetni radnici, ni organi sigurnosti, branitelji, vatrogasci, umirovljenici, privatni djelatnici. Ništa manje našu pozornost zaslužuju nezaposleni, beskućnici, siromasi i svi ostali ljudi i društveni segmenti Lijepe naše.

Počnimo svi skupa raditi na boljitku i prosperitetu naše države.

Bolji život je moguć, sve ovisi samo o nama. Nemojmo samo jaukati, zahtijevati i prigovarati.

Počnimo raditi – i vidjet ćemo da će sve doći na svoje mjesto.

Prije nego završim naše današnje druženje, želim poimenično istaknuti i zahvaliti svim kapetanima briljantnih timova (da se izrazim sportskim rječnikom) koji su brinuli o mojem zdravlju i o mojoj borbi za povratak u život. To su velikani koje ću pamtiti cijeloga života. Prvi koji me uzeo u obradu bio je Mario Ledinski (žučni kamenci) – Vinogradska,  a dalje su o meni nastavili brinuti Goran   Štimac (karcinomi) – Vinogradska, Arijan Marinović (amputacija noge) – Vinogradska, Marko Pavlović i Matija Rimac (jednomjesečna cjelodnevna skrb) – Bolnica Sveti Rafael – Strmac, Janja Čuček – vlasnica doma za stare i nemoćne Jadran Zagreb te na kraju u mojoj teškoj dugogodišnjoj borbi za produžetak života stiže moj novi spasitelj Branko Livaković (proteza) – rehabilitacijski centar u Božidarevićevoj ulici u Zagrebu.

Draga gospodo doktori, kirurzi, primarijusi, svima vama i vašim fantastičnim suradnicima izražavam moju veliku zahvalnost i moje duboko poštovanje i divljenje.

Od srca vam svima HVALA!

U ozračju smo našeg najvećega dolazećeg blagdana Božića pa koristim prigodu da vama i vašim obiteljima zaželim sretan i blagoslovljen Božić i sve najbolje Novoj 2025. godini!