Zbog svega što smo proživjeli zadnjih nekoliko godina, nekad zaboravim na ludilo od prije 3 godine. Nije loše podsjetiti se sebe, svojih reakcija tada te se pitati imamo li osjećaj da smo nakon svega toga ipak nešto naučili, postali mudriji, mirniji, sigurniji ili smo nakon svega toga samo još više anksiozni, očajni, depresivni, ljuti, razočarani…

Nikad nije kasno svu anksioznost, ljutnju, bijes, očaj, depresiju… pogledati iz drugog kuta i pretvoriti ih u mir, sigurnost, povjerenje, zahvalnost, ljubav, razumijevanje… To je naša sposobnost, naša moć i naš izbor.

Tu sam ako želite moju podršku i vodstvo u transformaciji unutarnjih stanja.

Moje istraživanje mene i svijeta oko mene, odnosno doživljavanja tog svijeta krenulo je u srednjoj školi. Započelo je proučavanjem razvoja samopouzdanja, a nastavilo se s proučavanjem raznih knjiga iz područja psihologije, sociologije, religija, duhovnosti… Proučavanje se nastavilo i kroz visoko obrazovanje i proučavanje ponašanja, odnosno problema u ponašanju, a onda i preko raznih videa, praktičnih iskustava, vježbi itd.

Trenutno ponovno čitam knjigu Potraga za izvornim poljem (D. Wilcock) i imam veliku potrebu pisati i podijeliti jedan dio s vama.

Citiram:

„Talbot je početkom 1970-ih gledao kako profesionalac hipnotizira prijatelja njegovog oca Toma. Hipnotizer je Tomu rekao da će njegova kći Laura biti nevidljiva kada izađe iz transa. Hipnotizer je zatim iz džepa izvukao sat i brzo ga pritisnuo o Laurina križa, držeći ga skrivenog u svojoj šaci tako da nitko nije mogao vidjeti o kojem se predmetu radi i upitao je Toma može li vidjeti što drži.

Tom se nagnuo prema naprijed, kao da gleda direktno kroz Laurin trbuh, i rekao je da je to sat. Hipnotizer je klimnuo i upitao Toma može li pročitati posvetu ugraviranu na satu. Tom je stisnuo oči kao da teško razabire tekst te izdiktirao posvetu s imenom vlasnika sata (što je slučajno bila osoba nepoznata svima u prostoriji) i porukom. Hipnotizer je potom otkrio da je predmet zaista sat i proslijedio ga po sobi da se svi uvjere da je Tom dobro pročitao posvetu. Kada sam poslije toga razgovarao s Tomom rekao mi je da mu je kći bila apsolutno nevidljiva. Vidio je samo hipnotizera kako stoji i sat u dlanu njegove ruke. Da ga je hipnotizer ostavio u neznanju o tome što se zbiva nikad ne bi saznao da nije opažao uobičajenu, konsezualnu stvarnost.

… Tomov hipnotizirani um mogao je vidjeti ravno kroz njegovu kći, kao da nije ni postojala, i pročitati tekst ugraviran na džepnom satu. Ako je to točno to prkosi svemu što mislimo da znamo o čvrstoj materiji i sugerira da postoji dio našeg uma koji posjeduje zapanjujuće sposobnosti kojih većina nas nikad nije bila svjesna. Ono što mi mislimo da vidimo možda nije ništa više nego rezultat kolektivne odluke svih nas o tome da ćemo vidjeti na taj način – jedna vrsta masovne hipnoze.“

Već neko vrijeme slušam o cenzuri na YouTube kanalu, a danas sam se u nju uvjerila na vlastite oči. Prestala sam slušati vijesti o ovom strašnom virusu COVID-19, nekoliko dana nakon potresa, jer što sam više o tome slušala, to mi je cijela situacija zvučala luđe.

Već sam se pitala u tekstu „Strašna panika i virus“: „Zašto smo o virusu slušali svaki dan već od kad je bio u Kini, daleko od nas?“ (mentalna priprema za ono što je trebalo doći i do nas) i pretpostavila sam kako bi slijedeći korak moglo biti cjepivo. Nakon toga sam pogledala mnoga videa, neki bi rekli da su to teorije zavjere, ja nisam sigurna da jesu, barem ne 100%. Djelomično možda jesu teorije zavjere, ali sigurna sam da je dio tih teorija istina. U manipulaciju preko medija sam 100% sigurna. Nisam sigurna u ciljeve koji stoje iza tih manipulacija. A manipulaciju potvrđuju i cenzure prisutne na internetu.

Što se tiče broja oboljelih i umrlih od strašnog virusa COVID-19, prvo me zanima zašto se ne govori u postotcima, nego se spominje baš svaki oboljeli i baš svaki umrli. Tako posloženi brojevi se sigurno ne mogu uspoređivati s brojevima oboljelih (umrlih) u drugim zemljama u kojima živi puno veći broj ljudi i koje su površinom puno veće. (I s postocima se jako dobro može manipulirati, da ne bi bilo zabune.)

I onda bi netko prema tim brojevima mogao zaključiti kako su mjere našeg Stožera vrlo učinkovite. Sve oboljele ljude u RH možemo smjestiti u nekoliko većih zgrada u Zagrebu, čak nam ne treba niti jedan cijeli kvart u Zagrebu. Taj broj je samo odraz mjera Stožera? Ili i mi imamo neki imunološki sustav koji radi svoj posao od kad ljudska vrsta na Zemlji postoji? I zbog toga je svijet stao?

Možda nisam dovoljno dobro slušala, no nisam čula ni jedan smrtni slučaj od COVID-19 virusa. Čula sam 84 godine, 93 godine… + COVID-19. Čula sam 74. godište i onkološki bolesnik. Za mene bi značilo umrijeti od COVID-19 da se uistinu radilo o osobi koja uz COVID-19 nije imala nikakve druge bolesti. Nadam se da se dobro razumijemo. Ne umanjujem smrt, umanjujem ono kako se prezentira smrt od navedenog virusa. Naravno da virus (ne samo COVID-19, nego i drugi/bakterije) mogu biti kap koja je prelila čašu života kod starih i/ili bolesnih, ali o tome nisam nikad ništa slušala u svim medijima i sigurno svijet zbog toga nije stao.

Sama sam iskusila kako je tužno ostati bez najbliže osobe u svom životu i to sa svojih 11 godina. Leukemija je bila ubojica moje bliske osobe. Bez COVID-19… I zbog toga nije svijet stao. Nije svijet stao zato što su moguće prometne nesreće. Nije svijet stao zato što toliko ljudi umire od stresa (srčanog udara, moždanog udara)… Nije svijet stao jer ima toliko samoubojstava, jer su ljudi duboko nesretni… Ljudi su se i dalje družili, djeca su i dalje išla u vrtiće i škole… a rođenje, kao i smrt su jednostavno dio života. Hoću li umrijeti od COVID-19, cigle koja je pala sa zgrade, prometne nesreće, starosti, srčanog udara… meni je sasvim svejedno. Trenutak naše smrti jednostavno nije u našim rukama, pa tako niti u rukama Stožera. A čemu se toliko bojati virusa, hoću li se zaraziti baš tim COVID-19 virusom, ako mogu biti najzdravija na svijetu (što nisam) i svejedno umrijeti zbog nečeg drugog.

Cijela ta priča u kojoj se nalazimo ima naznake manipulacije i hipnoze. Ne morate se slagati s tim i imate apsolutno pravo vjerovati kako sam luda i kako sve što sam napisala nema smisla.

Pitam se i sjetim nekih videa/članaka/knjiga kojima više ne znam ni ime, ali neke stvari su mi ostale u glavi. Neka „zaostala“ plemena koja žive daleko od „civilizacije“ i ne mogu nositi maske, sve živo dezinficirati, a pitanje i kako održavaju vlastitu higijenu nekad imaju najzdravije stanovništvo. Bez mnogih bolesti koje su u „civiliziranom“ svijetu „normalne“. Kako? Pa jednostavno – ne žive u konstantnom stresu, udišu čisti zrak, jedu zdravu hranu, kreću se… Imaju i neka svoja vjerovanja i običaje…

Osim toga, da je naše tijelo tako slabašno, da je naš imunosni sustav tako nemoćan kako se sada prezentira, onda mi stvarno nije jasno kako su ljudi doživjeli 2020. godinu. Druga stvar, sjećam se da sam u jednom videu čula kako sve bolesti nastaju zbog manjka kisika u stanicama i to mi uopće nije teško povjerovati – sjedilački način života, plitko disanje zbog konstantnog stresa, nesvjesno disanje i življenje većine vremena (poput nekih programiranih robota)… I onda mi na to kažu: „Preporuka je ostati doma, a kad niste doma nosite masku.“ Ne pada mi na pamet. Pa da umjesto kisika udišem svoj ugljični dioksid i da na nesvjesno i prečesto plitko disanje u moje tijelo dođe još manje kisika. Kada izađem želim slaviti sposobnost da mogu hodati, samostalno disati i obavljati sve što trebam/želim. Želim slaviti zdravlje, a ne provoditi dane svog zdravlja u strahu od nekog virusa. Pa virusi i bakterije su oduvijek oko nas i u nama pa i dalje živimo.

Svašta bih još mogla napisati, no ovdje ću se zaustaviti. Na svom privatnom profilu podijelila sam ovaj video: