Zanimljive spoznaje u vezi lijekova za ADHD, piše akademik Krešimir Pavelić.
Značajan dio liječnika i znanstvenika spori oko dijagnoze ADHD i potrebe davanja lijekova. Protivnici današnjeg pristupa spominju prošlost u kojoj je daleko manje slučajeva obilježeno tom dijagnozom te potrebom liječenja. Za inflaciju stanja i liječenja krive farmaceutsku industriju. O kontraverzama u svezi liječenja ADHD piše i članak koji prenosim.
Rachel Ann T. Melegrito (https://www.theepochtimes.com/health/adhd-medications-may-not-improve-attention-study-suggests-5966862) Članak piše o tome kako ADHD lijekovi možda neće poboljšati pažnju. Što je zapravo ADHD? U Wikipediji piše da je to poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (eng. attention deficit hyperactivity disorder, ADHD) neurorazvojni poremećaj sa simptomima nepažnje, hiperaktivnosti, emocionalne nereguliranosti i impulzivnosti u pretjeranoj mjeri tako da negativno utječe na život pojedinca.
Studija provedena na gotovo 6000 djece pokazuje da Ritalin i Adderall aktiviraju centre za nagrađivanje u mozgu, a ne mreže pažnje, što dovodi u pitanje dugogodišnja uvjerenja u učinkovitost tih preparata Desetljećima su naime liječnici vjerovali da lijekovi za poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) poput Ritalina i Adderalla djeluju tako što izoštravaju fokus osobe. Možda su bili u krivu.
Studija koju su proveli istraživači s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Washington sugerira da ovi lijekovi zapravo djeluju tako što u osnovi varaju mozak da se brine o određenim aktivnostima.
Studija, objavljena u časopisu Cell, analizira snimke mozga gotovo 6000 djece u dobi od 8 do 11 godina. Istraživači su usporedili snimke 337 djece koja su uzimala stimulanse na dan snimanja sa snimkama djece koja ih nisu uzimala. Umjesto da sami izoštravaju pažnju, čini se da stimulansi pomažu osobama s ADHD-om da se osjećaju budnije, više brinu o zadatku i ustraju u njemu utječući na druge regije mozga.
Djeca koja su uzimala stimulanse imala su povećanu povezanost mozga s budnošću i nagradom. Međutim, nije bilo promjena u mrežama pažnje u mozgu. Kako bi potvrdili svoje nalaze, istraživači su petero zdravih odraslih osoba s ADHD-om koje ne uzimaju lijekove dali 40 miligrama Ritalina, vrste stimulansa, i skenirali im mozgove prije i poslije. Rezultati su se podudarali: Lijekovi su aktivirali centre za uzbuđenje i nagradu u mozgu, a ne centre za pažnju.
U vezi s ovim nalazima ukazuje se potreba za ponovno promišljanje pojma hiperaktivnosti.
Nalazi ukazuju na to da hiperaktivnost kod ADHD-a možda manje ovisi o “previše kretanja”, a više o traženju nečeg što bi moglo polučiti veću korist. Istraživači pretpostavljaju da stimulansi smanjuju potrebu za napuštanjem jednog zadatka zbog drugog tako što zadatke čine vrjednijima.
Stimulansi mogu djelomično nadoknaditi posljedice izgubljenog sna. Kod djece s ADHD-om i djece bez ADHD-a koja nisu dovoljno spavala, uzimanje stimulansa bilo je povezano s boljom budnošću i kognitivnim performansama. Međutim, kod djece bez ADHD-a koja su dovoljno spavala, uzimanje stimulansa nije bilo povezano s poboljšanim akademskim ili kognitivnim performansama.
Na snimkama mozga, dobro odmorna djeca pokazala su sličnu moždanu aktivnost kao i djeca koja uzimaju stimulanse, pri čemu su oboje pomicali mozak prema budnijem stanju.
Gubitak sna može oponašati simptome ADHD-a, povećavajući rizik od pogrešne dijagnoze. Istovremeno, poremećaj spavanja i simptomi ADHD-a mogu se međusobno pojačavati.
Kao rezultat toga, neka djeca koja pokazuju simptome ADHD-a i reagiraju na stimulanse možda nemaju ADHD, već mogu patiti od nedovoljnog sna. Preklapanje između učinaka spavanja i stimulansa također može pomoći objasniti zašto se neki adolescenti s ADHD-om okreću kofeinu kao obliku samoliječenja, iako te dvije tvari djeluju različito.
Stimulansi se trenutačno mogu izdati samo na recept Međutim, u rutinskoj skrbi za ADHD, stimulansi se propisuju u niskim, pažljivo nadziranim dozama, a dokazi upućuju na nizak rizik od ovisnosti ili trajne ovisnosti kada se koriste prema uputama. Upute o lijekovima upozoravaju da nagli prekid uzimanja stimulansa nakon dulje upotrebe visokih doza – najčešće u kontekstu zlouporabe ili pogrešne upotrebe – može dovesti do simptoma odvikavanja poput niske energije i depresivnog raspoloženja. Rizik od ovisnosti najvjerojatniji je kod osoba koje koriste stimulanse nemedicinski ili u visokim dozama, a ne kod djece s ADHD-om koja uzimaju lijekove prema uputama. Dugoročne studije sugeriraju da djeca s ADHD-om rijetko razvijaju ovisnost o propisanim lijekovima kada se koriste prema uputama te da takvo liječenje može čak i zaštititi od zlouporabe droga.
Za kraj možda mogu spomenuti pionira u području povezivanja bolesti s emocionalnim stanjima o čemu se premalo govori u medicini, Dr. Gabor Maté. On ADHD ne promatra samo kao genetsku „bolest“, već kao razvojni problem oblikovan ranim životnim iskustvima, stresom i odnosima, a ne isključivo genima. Njegovo je mišljenje da klasična medicinska objašnjenja ne daju dovoljno široku sliku za razumijevanje stanja ADHD. Prema Matéu, razvoj pažnje i kontrole impulsa odvija se u kontekstu privrženosti, emocionalne sigurnosti i skrbi. Stoga problemi i poremećaji u tim područjima u ranim fazama razvoja čovjeka, osobito tijekom dojenačke i rane dječje dobi mogu utjecati na oblikovanje moždanih regulacijskih krugova. Na taj način se ADHD- u može pristupiti kao reverzibilnom oštećenju i kašnjenju u razvoju mozga pod utjecajem psihosocijalnih uvjeta. Dr. Gabor Maté stoga naglašava da su suosjećanje, vlastito razumijevanje procesa koji se odvijaju u čovjeku te podrška iz okoline ključne za pacijente s ADHD. -u. Lijekovi u takvom pristupu mogu biti korisni ali ako se koriste samostalno bez potporne psihološke terapije ne mogu riješiti temeljne razvojne i emocionalne uzroke (https://drgabormate.com/adhd/ ).
