Ispovijest logoraša iz logora Sveti Ivan, u kojem je nedavno usmrćen Kristian Josip Periš

Ispovijest logoraša iz logora Sveti Ivan, u kojem je nedavno usmrćen Kristian Josip Periš

Advertisements

Ispovijest logoraša iz logora Sveti Ivan, u kojem je nedavno usmrćen Kristian Josip Periš.

Advertisements

U nastavku donosimo cijeli tekst:

“Tamo sam završio prisilno, na istom odjelu kao i Kristian, nakon svađe sa svojima. Netko je pozvao policiju zbog galame i odvezli su me na Jankomir. Svakoga tko tamo dođe prisilno, a ne dobrovoljno, odmah vežu i daju mu injekcije, vjerojatno sedative.

Na odjelu inače budu dva tehničara, ali u tim situacijama pozovu i kolege s drugih odjela da im pomognu. Koliko se sjećam, mene su držala četvorica. Primjenjivali su silu, iako me nisu udarali kao Kristiana.

Jedan detalj kod vezivanja posebno je opasan. Stave ti pojaseve oko ruku i nogu, što je i razumljivo, ali postoji i jedan pojas koji ti stegnu oko prsa toliko jako da jedva možeš udahnuti. Kada dišeš, pluća se normalno šire, ali ovdje ti je to onemogućeno jer ti pojas preko prsa to ne dopušta. Zavezali su me i tim pojasom te otišli na prijem odjela, gdje inače borave. Nisam mogao ni vikati da me čuju.

Dozivao sam ih i govorio da ne mogu disati, ali nitko nije reagirao. Disao sam s jedva 30 posto kapaciteta pluća i pokušavao se potpuno umiriti kako bih trošio što manje zraka i preživio. Tako sam bio vezan desetak sati.

Nakon što su me odvezali, pritiskali su me da potpišem pristanak na hospitalizaciju. Govorili su mi da ću ostati samo tri dana i da me potom puštaju kući. Dali su mi terapiju, spavao sam normalno i nisu me više vezali jer sam bio miran i poslušan pacijent. Međutim, prošlo je sedam dana, a oni me nisu puštali iako su obećali da ću ostati samo nekoliko dana.

Tada sam isplanirao bijeg i uspio pobjeći, no policija me pronašla nakon pet sati i vratila natrag. Tehničar mi je rekao: „Zašto si to napravio? Sad će ti ovdje biti samo gore.“ Odgovorio sam mu da se liječnici nisu držali dogovora te da ucjenjuju i manipuliraju. Nakon toga su mi pojačali terapiju s pet na deset tableta. Tada sam shvatio da te, ako se ikad usprotiviš, samo kažnjavaju sve jače i jače.

Advertisements

Hodao sam po odjelu kao zombi. Inače sam bio dečko pun energije, ali nakon te terapije ostaneš bez ikakvih emocija i snage – doslovno samo preživljavaš. Moj liječnik bio je doktor Svetinović. Ubrzo su mi ponudili neku injekciju koja nije bila sedativ i rekli da je moram primiti. Kada sam rekao da ne želim, odgovorili su mi: „Ako ne uzmeš injekciju, vjerojatno ćeš ovdje ostati pola godine ili dulje.“

Tako ucijene svakoga tko odbije injekciju – jednostavno te ne puštaju van. Na kraju sam pristao jer sam bio stjeran u kut. Ako im kažeš da želiš ići kući, oni ti samo dodatno pojačaju terapiju.

Kada je moj liječnik bio na bolovanju, njegov je posao preuzela psihijatrica Mirela Čelić Ružić. Ona je tamo glavna psihijatrica na odjelu i pamtim je kao najgoru, kao i većina drugih pacijenata. Upravo ona tamo najviše uništava ljudima zdravlje. Jednom sam razgovarao s mamom na mobitel i ona je u prolazu čula kako joj govorim: „Ne zaslužujem biti ovdje, ovo je pakao.“ Ubrzo nakon toga došao je tehničar i dao mi trostruko jaču terapiju samo zato što me doktorica čula. Od te terapije nisam oka sklopio dva dana, a četiri dana sam imao proljev i povraćanje. Bio sam potpuno iscrpljen i zelen u licu, nisam mogao funkcionirati. Ako odbiješ terapiju, ponovno te vežu i daju ti injekcije, a to nisam želio ponovno prolaziti.

Od tehničara sa snimke mogu reći jedino da je Josipa Lukić bila donekle korektna i uljudna osoba. S druge strane, najviše odgovornosti na tom odjelu snosi psihijatrica Mirela Čelić Ružić, iako je nema na snimci, što mogu potvrditi i mnogi drugi pacijenti. Ta žena je izrazito egocentrična, a osoblje se tamo ponaša kao da su bogovi. Pročitajte na internetu što znači „Luciferov učinak“ i sve će vam biti jasno – taj pojam ih savršeno opisuje.

Tijekom jutarnje vizite cijeli tim (liječnici, sestre i tehničari) ulazi u sobu. Na izlasku vas pozdrave, a onda vas međusobno negativno komentiraju. Pomoćni psihijatar i ostali znaju da ih čujete, ali vam se ne obraćaju izravno, nego to pričaju međusobno na dva metra od vas. Postoje stotine primjera, a jedan od njih je kada dobace nešto poput: „Vidi nam Horvata (prezime je izmišljeno kao primjer), vidi kako je pokleknuo, sav jadan.“

Siguran sam da ljudi tamo umiru zbog prejakih terapija, jer ih je mnogo izgledalo poput živih mrtvaca. Isto tako, ljudi mogu umrijeti i zbog pojasa oko prsa, ovisno o tome koliko ga jako stegnu, jer je dovoljno samo nekoliko sati da se netko na taj način uguši.”

Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Advertisements