Noćna mora čovječanstva: Nova studija otkriva što se nalazi u bijelim ugrušcima koje balzameri pronalaze već 5 godina.
Od 2021. godine sve se češće prijavljuju anomalni krvni ugrušci kod ljudi. Ti se ugrušci razlikuju od uobičajenih krvnih ugrušaka koje pronalaze balzamatori. Razlikuju se po elastičnosti, postojanosti i otpornosti na fragmentaciju.
Stoga predstavljaju drukčiju, dosad neprepoznatu intravaskularnu pojavu.
Budući da su ti ugrušci relativno nova pojava, bilo ih je teško označiti jednim jedinim nazivom pa su se tijekom godina nazivali različitim imenima, uključujući vlaknaste bijele ugruške, gumaste ugruške ili amiloidne strukture.
Dosad se sastav ugrušaka uglavnom razmatrao teorijski. Prva studija koja se njima bavila više se usredotočila na učestalost njihova pojavljivanja.
75,2 % balzamatora potvrdilo je pojavu tih ugrušaka od 2021. godine.
Druga studija, koja se bavila i njihovim sastavom, posebno je upozorila na stvaranje priona.
Međutim, nova studija pruža dodatne konkretne dokaze o tome od čega su sastavljeni.
Prošlog mjeseca Bruce Rapley i dr. Matt Shelton objavili su svoju analizu ugrušaka iz uzoraka prikupljenih od 10 darivatelja u razdoblju od 2022. do 2024. godine. Povijest cijepljenja darivatelja nije uzeta u obzir.
Znanstvenici su u ugrušcima identificirali 541 protein, sve ljudske proteine, te zaključili da su ti ugrušci doista novi i neobični.
Tijekom razgovora Rapley je ne samo pružio uvid u to što su ti ugrušci i kako nastaju nego je doveo u pitanje i jednu od pretpostavki dr. Philipa McMillana.
Dr. McMillan smatrao je da se te strukture ne mogu otopiti zbog svoje postojanosti. Rapley je osporio McMillanovu tvrdnju i upitao ga kako može biti toliko siguran u to.
U nastavku slijede pojedinosti o studiji dr. McMillana.
Uvod
Već nekoliko godina pratim izvješća o neobičnom bijelom materijalu dobivenom iz krvnih žila. Moj je interes započeo svjedočanstvima balzamatora, a produbio se razgovorima s istraživačima i kliničarima.
Fotografije živih ugrušaka izvanredne su. No fotografija je samo polazišna točka. Ne može nam reći što struktura sadržava, kada je nastala ni zašto.
Zato sam ponovno razgovarao s Bruceom Rapleyjem i dr. Mattom Sheltonom o njihovoj objavljenoj analizi onoga što opisuju kao anomalne intravaskularne cilindre.
Studija objedinjuje mikroskopiju, elementarnu analizu i identifikaciju proteina u jednom istraživanju. Moje je pitanje bilo izravno: približavaju li nas ova mjerenja razumijevanju tog materijala i što bi nam bilo potrebno da utvrdimo njegovo značenje kod živih pacijenata?
Na kraju našeg razgovora Bruce je doveo u pitanje jednu od mojih vlastitih pretpostavki. Govorio sam o tim strukturama kao da njihova postojanost znači da se ne mogu otopiti. Upitao me kako to znamo.
Ta je korekcija važna. Korisno istraživanje mora nam omogućiti da promijenimo pitanja koja postavljamo, uključujući i ona za koja smo mislili da smo na njih već odgovorili.
Od promatranja do uzorka
Bruce je opisao godine prikupljanja uzoraka, organiziranja analiza i pokušaja objavljivanja rezultata. Bez obzira na to kakav će zaključak netko izvesti iz studije, prijelaz od fotografija do materijala koji se može mjeriti zaslužuje istraživanje.
Publikacija poziva na preispitivanje, propitivanje i ponavljanje istraživanja. Ona ne zaključuje raspravu.
Studija opisuje uzorke deset darivatelja prikupljene u razdoblju od 2022. do 2024. godine. Osam ih je podvrgnuto elementarnoj analizi, a četiri proteomskoj analizi. Uzorci su čuvani u puferiranom formalinu.
Ti detalji određuju opseg dokaza. Riječ je o maloj opisnoj seriji bez odgovarajuće serije uobičajenih tromba i posmrtnih krvnih ugrušaka analiziranih istim postupkom. Nije moguće utvrditi koliko je taj materijal čest niti predstavlja li zaseban patološki proces.
Unatoč tome, sada postoji nešto konkretno što se može istražiti. Možemo se zapitati ponavljaju li se nalazi i u neovisno prikupljenim uzorcima te mogu li se usporedive strukture dokumentirati prije smrti.
Proteini nas vraćaju ljudskoj biologiji
Bruce je spomenuo jednu pojedinost koju sam smatrao posebno korisnom: identificirani proteini bili su ljudski proteini. Pitanje je kako se poznate biološke komponente mogu povezati u neobičnu strukturu.
Proteomskom analizom identificiran je 541 protein. Među istaknutim signalima bili su hemoglobin, lanci fibrinogena i proteini povezani s neutrofilima, uključujući mijeloperoksidazu i katepsin G.
Ta kombinacija upućuje na krvne stanice, koagulaciju i upalu. Sama po sebi ne utvrđuje jednoznačan uzrok. Upaljeni tromb može sadržavati proteine iz nekoliko vrsta stanica, a materijal zarobljen unutar ugruška može odražavati i njegovu okolinu i način na koji je nastao.
Postoji još jedna razlika. Postoci u analizi proteina opisuju relativne analitičke signale. Oni ne predstavljaju automatski postotke ukupne suhe mase uzorka jer različiti proteini tijekom mjerenja mogu stvarati signale različite jakosti.
Stoga bismo trebali izbjegavati tumačenje grafikona proteina kao potpunog kemijskog inventara. On nam govori što je otkriveno, a ne od čega se sastoji cijeli uzorak ili kako se ponaša.
Zašto mi je hemoglobin privukao pozornost
Hemoglobin se normalno nalazi unutar crvenih krvnih stanica. Njegov znatan udio potaknuo me da se zapitam bi li raspad crvenih krvnih stanica mogao biti dio tog procesa.
U razgovoru sam spomenuo hemolizu kao moguću poveznicu između oštećenja stanica i abnormalnog stvaranja ugrušaka.
Ako se crvene krvne stanice raspadnu, njihov sadržaj dospijeva u drukčije biološko okruženje, što bi moglo imati ulogu u mehanizmu koji uključuje upalu i koagulaciju.
Međutim, vrijeme nastanka ključno je. Nalaz hemoglobina u konzerviranom uzorku ne dokazuje da je tijekom života došlo do hemolize u krvotoku. Do raspada može doći i prije smrti, tijekom uzimanja uzorka ili pri kasnijem rukovanju njime.
Kako bismo utvrdili da je riječ o procesu koji se odvija tijekom života, trebala bi nam mjerenja obavljena na pacijentu u određenom trenutku, zajedno s pažljivo uzetim uzorkom tkiva. Sam rezultat analize proteina ne može rekonstruirati taj slijed događaja.
Spomenuo sam i manjak G6PD-a kao moguću predispoziciju koju vrijedi istražiti. Razgovor nije dokazao da osobe s tim poremećajem imaju veću vjerojatnost nastanka prijavljenih tvorbi.
To otvara istraživačko pitanje koje bi zahtijevalo izravno testiranje i odgovarajuće usporedne skupine.
Tako pristupam mehanističkoj hipotezi. Nalaz upućuje na mogući put. Zatim se pitamo što bi se još trebalo moći uočiti ako taj put doista djeluje.
Napomena: G6PD je kratica za glukoza-6-fosfat dehidrogenazu, enzim koji štiti crvene krvne stanice od oksidativnog oštećenja.
Sastavljaju li se proteini zgrušavanja na drukčiji način?
Bruce se usredotočio na razlike u otkrivenim signalima alfa, beta i gama lanaca fibrinogena. Pretpostavio je da bi gubitak ili promjena određenih komponenti mogli pridonijeti abnormalnom sastavljanju.
Ta je zamisao zanimljiva jer poznati protein ne mora zadržati svoju uobičajenu strukturu ili funkciju. Oštećenja, razgradnja i interakcije s drugim molekulama mogućnosti su koje treba istražiti.
Međutim, razlike u signalima masene spektrometrije ne određuju izravno molekularni omjer tih lanaca. Neravnomjerna ekstrakcija, cijepanje i detekcija mogu utjecati na rezultat.
Prije nego što zaključimo da neki lanac nedostaje ili da je njegova količina nerazmjerno smanjena, bila bi nam potrebna kalibrirana mjerenja kako bismo odgovorili na to konkretno pitanje.
U sljedećoj fazi trebalo bi istražiti strukturu materijala i njegove sastavnice. Koji proteini čine nosivu strukturu? Koji su u njoj zarobljeni? Kako uzorak reagira na kontrolirane pokuse razgradnje? 
„Vlastita opažanja neobičnih bijelih vlaknastih struktura u balzamiranim tijelima: Rezultati višegodišnjeg istraživanja među balzamatorima u pet zemalja, 2022. – 2025.“ Thomas F. Haviland, Laura Kasner i Daniel Santiago. International Journal of Innovation Research in Medical Science. 1. srpnja 2026. DOI: https://doi.org/10.23958/ijirms/vol11-i07/2201
Što tablice elemenata mogu, a što ne mogu pokazati
Velik dio naše rasprave posvetili smo rezultatima elementarne analize, osobito prijavljenim mjerenjima sumpora i fosfora.
Nizak udio sumpora u usporedbi s teorijskom referentnom vrijednošću za fibrinogen može opravdati daljnja istraživanja. To ne dokazuje da se materijal većim dijelom ne sastoji od proteina jer se proteini razlikuju prema udjelu sumpora, a usporedba pretpostavlja određeni sastav.
Fosfor zahtijeva sličan oprez. Elementarna analiza mjeri fosfor, ali ne identificira molekule koje su ga sadržavale. Sam rezultat takve analize ne može dokazati prisutnost polifosfata niti potvrditi da su mu izvor bile stanične membrane.
Jedan izračun treba pojasniti. U objavljenoj tablici navedeno je osam uzoraka iz studije, uz dva vanjska usporedna mjerenja. Izračunavanjem prosjeka osam uzoraka iz studije dobiva se vrijednost fosfora od približno 1.411 ppm. Navedeni prosjek od 1.732 dobiva se kada se uključe i ta dva vanjska mjerenja.
Usporednu skupinu treba držati odvojenom od skupine koja se opisuje. U suprotnom, zbirna vrijednost više ne opisuje samo proučavane uzorke.
Dodatnu komplikaciju predstavlja konzerviranje. Uzorci su čuvani u puferiranom formalinu, a eksperimentalna istraživanja pokazala su da fiksacija formalinom može promijeniti izmjereni sadržaj elemenata.
Svježi uzorci, slijepi uzorci s konzervansima i kontrolni uzorci obrađeni na jednak način pomogli bi utvrditi koji dio izmjerenog profila pripada izvornom materijalu.
Stoga tablice otvaraju pitanja. One zasad ne pružaju kemijski otisak koji bi utvrdio novu klasu intravaskularnih struktura.
Može li isti materijal postojati i kod živih pacijenata?
Razgovarao sam i o snimkama koje je navodno dostavio liječnik koji radi s materijalom uzetim od živih pacijenata. Ti su opisi važni jer bi mogli povezati posmrtna opažanja s aktivnim kliničkim procesom.
Tu povezanost tek treba dokazati. Svijetli uzorak dobiven tijekom medicinskog zahvata ne može se smatrati istovjetnim uzorku koji je dobio balzamator. Boja i cjelokupan izgled nisu dovoljni.
Na oba uzorka trebalo bi primijeniti iste mikroskopske i kemijske metode, uz dokumentirane uvjete uzimanja uzoraka i kliničku anamnezu.
Moramo također razlikovati tromb nastao prije smrti od ugruška nastalog nakon smrti. U članku se opisuju obilježja koja nalikuju djelomičnim Zahn-ovim linijama. Usporedna patološka istraživanja pokazuju zašto neodređeni slojeviti izgled nije dovoljan: u oba slučaja pojavljuju se određeni obrasci fibrina, pa su potrebna specifičnija histološka i imunohistokemijska obilježja.
Matt je iznio mogućnost da bi struktura pričvršćena za stijenku krvne žile mogla ostavljati prostor za protok krvi. To je jedno od mogućih objašnjenja kako bi znatna količina materijala mogla postojati istodobno s neometanim nastavkom cirkulacije.
To zasad ostaje anatomska hipoteza, a ne nešto što je potvrđeno na temelju ovih uzoraka.
Klinička procjena nužna je. Moramo znati gdje se struktura nalazi, kako djeluje na stijenku krvne žile i kakve učinke ima dok je pacijent živ.
Mogući slijed koji uključuje početnu aktivaciju imunološkog sustava i kasniji okidač
Širi mehanizam koji sam istraživao odnosio se na pitanje može li kod osjetljive osobe doći do početne promjene u imunološkoj ili vaskularnoj biologiji, nakon koje slijedi kasniji okidač upale.
Prema tom modelu, prethodna izloženost koja aktivira imunološki sustav mogla bi promijeniti reakciju na neki kasniji događaj. Upala, oštećenje crvenih krvnih stanica i koagulacija tada bi mogli međusobno djelovati na način koji potiče stvaranje ili zadržavanje abnormalnog materijala.
To je hipoteza o slijedu događaja. Ova studija ne dokumentira takav slijed kod darivatelja.
Kao moguće čimbenike izloženosti koje treba istražiti razmotrili smo infekciju, ponovnu infekciju i cijepljenje. Utvrđivanje doprinosa bilo kojeg od njih zahtijevalo bi pouzdanu anamnezu, odgovarajuće kontrolne skupine i dokaze koji povezuju izloženost s predloženim biološkim putem.
Ako je izloženost raširena, njezina prisutnost kod osoba s takvim nalazom nije dovoljna za dokazivanje uzročne povezanosti. Moramo znati pojavljuje li se taj nalaz češće kod izloženih osoba nego kod usporedivih osoba koje nisu bile izložene, uz istodobno uzimanje u obzir drugih relevantnih razlika.
Hipoteza ne bi smjela postati imuna na testiranje samo zato što je predložen okidač s odgođenim djelovanjem. Odgođeni mehanizam i dalje zahtijeva predviđanja u pogledu vremena nastanka, osjetljivosti i mjerljivih promjena. Što je predloženi slijed složeniji, to ga je potrebno pažljivije dokumentirati.
Postojanost ne dokazuje da je razgradnja prestala
Pred kraj razgovora Bruce me vratio na temeljno pitanje: kako smo znali da se te strukture ne otapaju?
Postojanost sam smatrao dokazom nemogućnosti razgradnje. Međutim, struktura može opstati zato što njezino stvaranje nadmašuje njezino uklanjanje. Određena razgradnja može se nastaviti čak i dok se dodaje novi materijal.
To mijenja istraživačko pitanje. Trebali bismo istraživati i stvaranje i razgradnju, umjesto pretpostavljati da je jedno od toga potpuno zaustavilo drugo.
Detekcija proteina uključenog u fibrinolizu ne znači da taj proces normalno funkcionira. Isto tako, nemogućnost otkrivanja neke komponente ograničenim testom ne znači da otapanje nije moguće. Potrebni su funkcionalni eksperimenti.
Taj je trenutak suzio tvrdnju i razjasnio koji bi eksperiment trebalo provesti sljedeći.
Što bi omogućilo daljnji napredak istraživanja?
Sljedeća studija trebala bi povezati kliničke djelatnike, patologe i analitičke laboratorije u okviru jasno definiranog protokola uzimanja uzoraka.
Uzorci uzeti od živih pacijenata trebali bi se ispitivati zajedno s uobičajenim venskim i arterijskim trombima te posmrtnim ugrušcima. Vrijeme uzimanja uzoraka, njihovo čuvanje i obrada trebali bi se bilježiti i standardizirati. Analiza bi, ako je moguće, trebala biti provedena bez poznavanja identiteta uzoraka, uz dovoljno metodoloških pojedinosti koje bi omogućile neovisno ponavljanje istraživanja.
Podaci o pacijentima morali bi obuhvaćati relevantnu povijest bolesti, infekcija i cijepljenja, zajedno s drugim čimbenicima koji utječu na trombozu i upalu. Mjerenja obavljena prije smrti bila bi osobito vrijedna pri testiranju predloženog puta povezanog s hemolizom.
Važan rezultat bilo bi ponovljivo razlikovanje među vrstama uzoraka, a zatim i dokaz mehanizma odgovornog za taj proces. Ako se prijavljeni materijal preklapa s već utvrđenim kategorijama ugrušaka, i to bi bio informativan rezultat.
Trenutačno ova mala serija podataka ne može pojedincu reći koliki je njegov rizik niti opravdati određeno liječenje. Međutim, može nam pomoći u osmišljavanju kvalitetnijih istraživanja.
Članak nam pruža mjerenja koja treba istražiti. Razgovor nam daje mehanizme koje treba testirati. Sljedeći korak moraju biti dokazi koji povezuju materijal, pacijenta i biološki slijed događaja.
