Nova studija pokazuje da bi svakodnevne kemikalije mogle poremetiti razvoj mozga kod beba.
Ftalati se nalaze u igračkama, šamponima i pakiranjima – ono što se čini bezopasnim moglo bi imati neočekivane posljedice. Nova studija pokazuje: sveprisutni plastifikatori ulaze u krvotok nerođenog djeteta preko majke – i očito ometaju razvoj mozga.
Početne indikacije ukazuju na poremećaje koncentracije i obrade podražaja ubrzo nakon rođenja. Kolika je zapravo opasnost – i zašto se već odavno nije nešto poduzelo?
Nova studija renomiranog sveučilišta Emory pružila je alarmantne dokaze da razne svakodnevne kemikalije zvane ftalati mogu negativno utjecati na mozak nerođene djece. Ono što se čini kao još jedan povik iz već budnog područja toksikologije okoliša otkriva, nakon detaljnijeg promatranja, uznemirujući neuspjeh industrije, regulative i društvene pozornosti.
Ftalati – to su kemikalije koje prožimaju naš svakodnevni život: u šamponima i igračkama, u plastičnoj ambalaži i parfemima. Čine plastiku mekom i podatnom, fiksiraju mirise i osiguravaju ugodan osjećaj. No, ono što čine ljudima, posebice nerođenom djetetu, tek sada postaje u cijelosti vidljivo.
Studija, objavljena u prestižnom časopisu Nature Communications, ispitivala je uzorke urina 216 trudnica i uzorke krvi njihove novorođenčadi. Rezultat: Visoka koncentracija ftalata u tijelu majke povezana je sa smanjenim razinama aminokiselina tirozina i triptofana – prekursora važnih neurotransmitera kao što su tiroksin i serotonin. One su neophodne za razvoj djetetova mozga, za koncentraciju, sposobnost učenja, raspoloženje i obradu stresa.
Što to konkretno znači? Djeca koja su bila izložena većim količinama ovih kemikalija u maternici pokazala su abnormalnosti u pažnji i razdražljivosti nedugo nakon rođenja – prvi markeri za moguće kasnije razvojne poremećaje. Glavni autor studije, dr. Donghai Liang, govori o “važnom napretku u razumijevanju molekularnih učinaka prenatalne izloženosti kemikalijama”. Ali usprkos svom znanstvenom napretku, postavlja se jedno pitanje: zašto se politička akcija ne poduzima puno dosljednije kada su ove stvari u pitanju?
Pravna situacija pokazuje suprotnosti: EU već regulira ftalate kao što je DEHP putem REACH-a, regulatornog okvira koji obećava zaštitu, barem na papiru, ali je u praksi često potkopan nepravilnom provedbom i iznimkama za uvezenu robu. U SAD-u Consumer Product Safety Improvement Act (CPSIA) iz 2008. zabranjuje neke ftalate u dječjim proizvodima, ali inače dominiraju dobrovoljni standardi – zaštita je prepuštena diskreciji korporacija.
Činjenica da ftalati mogu biti štetni za zdravlje nije nova spoznaja. Godinama je bilo sve više dokaza o hormonskim učincima i povezanosti s neplodnošću, pretilošću i dijabetesom. Ali umjesto jasne regulatorne promjene tečaja, promatramo široko rasprostranjeno okretanje – i politiku koja se radije oslanja na dobrovoljne obveze industrije umjesto na obvezujuće granične vrijednosti i učinkovite mehanizme kontrole.
Nakupljanje ovih tvari posebno je problematično upravo u onim populacijskim skupinama koje se već bore sa socijalnim i zdravstvenim izazovima. Kohorta ispitana u studiji sastojala se prvenstveno od mladih Afroamerikanki iz Atlante – populacije koja je već bila posebno ranjiva zbog nepovoljnog strukturnog položaja.
Činjenica da je zagađenje ftalatima ovdje bilo iznadprosječno nije slučajnost – već odraz ekološke i društvene nejednakosti.
Sama studija doduše spominje neka metodološka ograničenja: nema diferenciranog bilježenja prehrane, konzumacije alkohola, duhana ili kanabisa, što također može utjecati na razvoj djeteta.
Ali ta ograničenja ne relativiziraju srž rezultata – naprotiv, povećavaju pritisak da se djeluje. Jer ako su mjerljivi neuronski učinci već vidljivi pod takvim uvjetima, koliko je velik prethodno nevidljiv opseg?
Sada je na zakonodavcima i vlastima da daju prednost zaštiti nerođenih nad ekonomskim interesima. Postoji potreba za jasnim zahtjevima označavanja, rigoroznim ograničenjem ftalata u proizvodima koji dolaze u dodir s hranom ili kožom i, na kraju, ali ne manje važno, preispitivanjem same industrije.
U konačnici, čemu služi igračka bez plastifikatora ako je dijete već u maternici bilo izloženo nevidljivoj opasnosti?
