Prije 10 mjeseci sve sam vam rekao o tome što je zapravo Afrička svinjska kuga, piše Andrija Klarić.
Prije deset mjeseci, u rujnu, sjedio sam u Bujici i govorio o aferi koju je tadašnji ministar svečano nazvao „ratom afričkoj svinjskoj kugi”. Rat je, dakako, objavljen — svinjama. Pobijeno ih je tada oko 12.000 (Belje na Sokolovcu i objekt u Nemetinu), na teren je izašla i vojska, a službeno objašnjenje svelo se na čarobnu formulu: „ljudski faktor”. Kad nemate strategiju, uvijek je kriv netko treći.
Pitao sam tada jednostavnu stvar: ako smo s 1.500 svinja prije dvije godine došli do desetaka tisuća, što ćemo imati za dvije godine ako nastavimo raditi potpuno isto?
Evo odgovora. Lipanj 2026:
– Viljevo (Ivanovo) — naređeno usmrćivanje 62 svinje.
– Đurđenovac (Šaptinovci) — novi izbio slučaj.
– A godina je i otvorena prvim slučajem u Nemetinu još u siječnju.
Dakle, isti kotač, isti kraj, samo nove fakture. Od 2023. Hrvatska je tako „spasila” preko 50.000 svinja — tako što ih je pobila.
Ono o čemu sam govorio nije bila proročanska magija, nego obična logika koju svaki gospodar zna, a stožer očito ne:
Prvo — ne možeš pobijediti bolest u dvorištu ako je puštaš da slobodno šeta šumom. Dok rezervoar u divljim svinjama nitko ne kontrolira, klanje domaćih stada je posao bez kraja. Bačva bez dna.
Drugo — kako uopće postavljamo dijagnozu? Veterinarskom institutu postavio sam posve konkretna pitanja: o kliničkim kriterijima, o lažno pozitivnim PCR nalazima, o potvrdi *živog* virusa, o preživjelim jedinkama. Na PCR se ne smije osloniti bez izolacije i kulture — to nije moja domišljatost, to mi je u intervjuu potvrdio i britanski veterinar Roger Meackock.
Treće — postoji i drugi put. Provjereno, tradicionalno cjepivo i tzv. prstenasto cijepljenje oko žarišta. Da, košta nas izvozni status. Ali zapitajmo se hladno: svinjetina je proizvod niske dodane vrijednosti. Koliko trošimo da spasimo izvoz, a koliko na tom izvozu uopće zaradimo? Doći će trenutak kad ćemo birati hoćemo li čuvati papir koji nas zove izvoznikom — ili svinje kojih više neće biti.
A sada — Institut je odgovorio. I sam je potvrdio ono najvažnije.
Za razliku od ministarstva, Hrvatski veterinarski institut na moja je pitanja ipak odgovorio (cjeloviti dopis stavljam u komentar). I treba im odati priznanje da jesu — odgovor je sadržajniji nego što se očekivalo. Ali kad pažljivo pročitate što piše, vidite tri stvari:
Na pitanje o potvrdi živog virusa — sami priznaju da ga rutinski ne dokazuju. Doslovno pišu da „sekvenciranje nije metoda kojom se može potvrditi prisutnost živog virusa”. Izolacija živog virusa na staničnoj kulturi radi se uglavnom za prva izbijanja, preko europskog laboratorija — ne po svakom slučaju prije nego se naredi pokolj. Dakle odluke o eutanaziji tisuća svinja i dalje stoje na PCR-u i epizootiološkoj povezanosti. Točno ono na što sam upozoravao.
Na pitanje o lažno pozitivnima — odgovorili su pokraj pitanja.** Tražio sam terensku stopu lažno pozitivnih i agregirane brojke (broj farmi, testiranih, potvrđenih). Dobio sam parametre testa u laboratoriju (specifičnost, osjetljivost, prag Ct 35). Lijepo, ali to nije isto pitanje.
Na pitanje o kliničkim kriterijima i mortalitetu — „nije u našoj ovlasti”. Jedino pitanje na koje su jednostavno — slegnuli ramenima.
Ideju da se preživjele, otporne svinje iskoriste za izgradnju imuniteta odbili su u jednoj rečenici. Strategije i dalje — nema.
Najgore u svemu nije virus. Najgore je što se i nakon godinu dana krizom ne upravlja znanjem, nego strahom — a uplašen čovjek ne razmišlja, nego posluša.
Pa, da ponovim ono što sam rekao još lani, dok još ima što ponoviti: ovom politikom ne čuvamo izvoz, nego rasprodajemo vlastitu prehrambenu sigurnost — po komadu.
Dopis Veterinarskog instituta — u komentaru. Ispod objave ponovno prilažem svoje gostovanje u Bujici na ovu temu, od prije deset mjeseci, da svatko sam prosudi koliko je toga bilo točno predviđeno.
