Bioterorizam se javnosti obično predstavlja kao prijetnja koju predstavljaju neprijateljske države ili terorističke skupine. No upravo je američki aparat koji bi trebao štititi od takvih opasnosti i sam radio s iznimno opasnim patogenima – a službena istraga FBI-ja o napadima antraksom 2001. čak je izravno dovela do laboratorija američke vojske.

John Leake u svom aktualnom članku za The Focal Points to formulira krajnje oštro: „Ujak Sam je bioterorist.” Njegova je teza da stanovništvo biološkim opasnostima nisu izlagali samo vanjski neprijatelji. I američki kompleks biološke sigurnosti, koji čine Pentagon, vojni laboratoriji i zdravstvene vlasti, stvarao je rizike takozvanim istraživanjima dvostruke namjene, a potom sam upozoravao na njih.

Najsnažniji dokaz za to seže više od dva desetljeća u prošlost.

Samo nekoliko dana nakon napada 11. rujna 2001. pisma kontaminirana sporama antraksa poslana su predstavnicima medija i američkim senatorima. Pet je ljudi umrlo, a najmanje 17 ih se razboljelo. FBI te napade i danas opisuje kao najteži biološki napad u povijesti SAD-a.

Međutim, višegodišnja istraga FBI-ja nije dovela do Al-Qaide, Saddama Husseina ni neprijateljskog stranog laboratorija. Dovela je do Fort Detricka, do Instituta za medicinska istraživanja zaraznih bolesti američke vojske (U.S. Army Medical Research Institute of Infectious Diseases) – i naposljetku do istraživača antraksa Brucea Ivinsa. FBI i američko Ministarstvo pravosuđa zaključili su da Ivins stoji iza napada te su pripremali optužnicu. Ivins je umro 2008., prije nego što je moglo doći do suđenja. Državna verzija događaja stoga nikada nije provjerena na sudu, a pojedini dijelovi znanstvenih dokaza kasnije su također postali predmetom kontroverzi.

Iz toga proizlazi zaključak koji i danas izaziva nelagodu: prema službenom stajalištu američkih vlasti, najteži bioteroristički napad u američkoj povijesti potekao je iz okruženja vlastitog vojnog sustava biološke obrane.

Leake ukazuje i na politički kontekst. Samo nekoliko mjeseci prije napada ograničen je kontroverzni vojni program cijepljenja protiv antraksa. Nakon napada program je ponovno proširen. Istodobno je Kongres 2002. donio zakon Public Health Security and Bioterrorism Preparedness and Response Act, kojim su znatno ojačani državna zaštita od bioloških prijetnji i povezana istraživanja.

To ne dokazuje da su napadi bili organizirani od strane države. No pokazuje značajan razvoj događaja: biološki napad, za koji su istražitelji odgovornim smatrali znanstvenika iz vlastitog sustava biološke obrane, nakon toga je doveo do znatnog širenja upravo tog sustava.

A Fort Detrick ostao je središte visokorizičnih istraživanja.

Leake upućuje na kasnije eksperimente s ebolom te na istraživanja u kojima su opasni patogeni ispitivani u aerosolnom obliku, pod kontroliranim uvjetima. Takvi se radovi opravdavaju razvojem protumjera, cjepiva i boljim razumijevanjem bioloških prijetnji. Leake, međutim, upravo u tome vidi temeljni paradoks: kako bi se zaštitio od bioloških opasnosti, sigurnosni aparat sam stvara i istražuje scenarije i patogene čije bi oslobađanje moglo imati katastrofalne posljedice.

Ovdje ipak treba razlikovati dokumentirane eksperimente od Leakeova tumačenja. Dokumentirano je da američke institucije rade s opasnim patogenima i provode istraživanja dvostruke namjene. Iz toga ne proizlazi automatski da se takvi eksperimenti provode u sklopu ofenzivnih programa biološkog oružja.

Leake ide još dalje kada je riječ o SARS-CoV-2. Povlači poveznicu od antraksa preko ebole do istraživanja virusa financiranih iz SAD-a prije pandemije te američki aparat za biološku sigurnost smatra odgovornim za nastanak SARS-CoV-2. Međutim, njegov članak ne pruža konačne dokaze za ovaj posljednji korak. Ne iznosi nove dokaze kojima bi se moglo dokazati da je američka vlada razvila ili oslobodila SARS-CoV-2, ali indicije govore same za sebe.

Upravo je zato slučaj antraksa toliko važan. Ovdje nema potrebe nagađati o tajnim programima: vlastita službena istraga Sjedinjenih Država povezala je smrtonosni bioteroristički napad sa sustavom američkih vojnih laboratorija.

To otvara temeljno pitanje koje seže daleko izvan 2001. godine: Što se događa kada institucije koje bi trebale štititi od bioloških prijetnji istodobno istražuju, mijenjaju, testiraju u aerosolnom obliku ili na druge načine tehnički stavljaju pod kontrolu upravo one patogene od kojih žele zaštititi stanovništvo?

Leakeov provokativni odgovor glasi: u jednom trenutku granica između biološke obrane i stvaranja novih bioloških rizika postaje nejasna.

Dokumentirana povijest Fort Detricka i napada antraksom pokazuje barem to da ovo pitanje nije teorijsko. Prema prikazu američkih istražitelja, opasni patogen tada nije došao iz neprijateljske države.

Trag je vodio natrag u vlastiti aparat za biološku sigurnost.