U početku velika većina nije shvaćala da nas varaju. U propagandi je cilj bio probuditi empatiju i brigu za bližnjeg i na toj stepenici mnogi ljudi su posrnuli i cijepili se. U svojoj nesebičnosti ugrozili su svoj život i to je najveća tragedija. Nisam ni ja odmah znala da nas varaju. Najprije mi je bilo sumnjivo zašto lockdown traje 15 dana, a oni govore da inkubacija traje 10 i više dana plus ako dodamo dane aktivne bolesti, računica se nikako nije poklapala s danima koliko je trajao lockdown.

Zašto 15 dana? Zašto ne 30 dana pa da se bolest kompletno iskorijeni? S tih 15 dana stalno su mogli nastavljati svoju laž govoreći da je bolest još među nama. To i je ta taktika… ostavi prostora za malverzacije.

Nakon toga prvog zatvaranja krenulo je i drugo i treće zatvaranje i zanimljivo svi su opet trajali 15 dana ili manje. U toj fazi mi je već sve bilo jasno. Sjećam se sebe da sam vikala po kući… koje budale uništiti će nam ekonomiju, baciti nas u tešku inflaciju.

Tu je počela moja velika sumnja. Sumnja je postala još veća kad su na televiziji prestala bilo kakva sučeljavanja mišljenja. Emisija Otvoreno postala je emisija Zatvoreno. I danas je stanje ostalo isto, što znači da se nismo vratili na staro. Sučeljavanja i dalje ne postoje, imamo samo mišljenje od jedne strane, drugo se mišljenje i dalje ignorira i to u svim temama.

Sumnja mi se još više povećala kad je počelo zaglupljivanje sa maskama. Najprije ne trebaju pa trebaju, pa mogu i one krpene… Hm… koja jaka znanost. Na kraju su se počele prodavati i modne maske…. tko je tu lud, pitala sam se.

Onda je došlo takozvano spasonosno cjepivo. Najprije starci i bolesni, drugi kuš – rekli su. Moje mišljenje je da je to bila navlakuša, poželjna roba i roba u manjku uvijek se traži. U vrijeme kad su rekli da ima cjepiva za sve pomislila sam…. nema žurbe, da vidim je li to ide u pozitivnom ili negativnom smjeru.

Mnogi su panično trčali po svoju dozu bojeći se da će umrijeti… Iskreno, nikad nisam pala pod takvu paranoju. Od početka sam vidjela da nije variola vera u pitanju i da virus gripe mogu preboljeti. S vremenom su mi ljudi paničari počeli ići na živce. Nisam mogla vjerovati da ih malo jača prehlada baca iz sedla. Koliko je to samo samoljublje, a i šiza u istom paketu u tim!?!

Pošto nisam paničar, nisam se cijepila u prvom krugu. Poslije sam nastavila čekati mada moram priznati da me možda spasila i lijenost… ono kako mi Dalmatinci kažemo “ima vremena”.

Kad su počeli pritisci da se mora cijepiti zbog posla i putovanja, onda mi je postalo sve jasno, od tada su mi se oči širom otvorile. Od tog trenutka pao je program koji su mi usađivali od početka života. Slika stvarnosti postala mi je napokon bistra i to ne samo u vezi plandemije, nego u vezi cijelog sistema.

Eto to je ukratko moja priča. Smatram da je svatko mogao pogriješiti jednom i cijepiti se prvom dozom. Bilo da je bio nasamaren ili je to napravio da zaštiti druge oko sebe. Mi koji se nismo cijepili moramo priznati da smo mogli u početku biti prevareni, sreća naša da nismo.

Oni koji su se nastavili cijepiti nemaju opravdanja i sami su sebi krivi. Bilo da su htjeli putovati ili partijati i kad su to stavili ispred svoje sigurnosti i zdravlja – sve govori o njihovom sklopu mozga. Ako nekom nije problem uzeti netestirano cjepivo, daljnja rasprava nema smisla. Nekad su ljudi za to dobivali novac i vodili su se pod imenom “testni subjekt”.

Oni koji su se cijepili da zadrže posao, pokazali su da su ljudi koji bježe od većeg izazova i da ne žele ugroziti svoju udobnost. Iako će se neki opravdavati da se treba jesti, danas vidimo da su svi još živi koji su u ono doba dobili otkaz.

Oni koji su se nastavili cijepiti isključivo zbog straha da će se zaraziti….što reći za njih, a ostati i dalje kulturan? Ili su bili prelijeni da potraže informacije izvan televizije ili su toliko indoktrinirani i programirani da više i ne koriste svoj mozak.