KBC Osijek ponovno uveo pandemijske mjere.
Ponovno maske, ponovno zabrane posjeta, ponovno odluke koje se građanima priopćavaju kao gotova stvar. KBC Osijek uveo je obvezno nošenje maski za posjetitelje na odjelima i zabranu posjeta na jedinicama intenzivnog liječenja zbog povećane učestalosti respiratornih infekcija. I dok će jedni reći da je riječ o razumnoj mjeri opreza, drugi će se s pravom zapitati: vraćamo li se ponovno u vrijeme kada se od građana očekivalo da šute, slušaju i ne postavljaju previše pitanja?
Nije problem u tome što bolnica želi zaštititi svoje pacijente. Problem nastaje kada se uvede ograničenje, a javnosti se ne pruži dovoljno informacija da sama procijeni njegovu opravdanost, razmjernost i trajanje.
Zašto su maske nužne upravo sada? Koliko je ozbiljna epidemiološka situacija? Koliko će zabrana posjeta trajati? Prema kojim će se kriterijima ukinuti? To nisu pitanja neodgovornih ljudi, nego legitimna pitanja građana u demokratskoj državi.
A nakon iskustva s pandemijom bolesti COVID-19 ta su pitanja još važnija.
Sjećanje koje ne možemo jednostavno izbrisati
Tijekom pandemije građani su se suočili s brojnim ograničenjima, obvezama i pritiscima. Mnogi su se osjećali kao da nemaju pravo propitivati odluke vlasti, a svaka kritika pojedinih mjera često je nailazila na osudu umjesto na ozbiljnu raspravu.
Ljudi su se razlikovali u svojim stavovima, zdravstvenim okolnostima i osobnim iskustvima. Neki su prihvaćali mjere, drugi su im se protivili, a mnogi su jednostavno pokušavali sačuvati svoje zdravlje, posao i obitelj u neizvjesnim okolnostima.
Danas, kada se ponovno uvode ograničenja u jednoj hrvatskoj bolnici, ne treba se čuditi što dio građana postavlja pitanje što slijedi.
Hoće li se mjere zadržati samo na maskama? Hoće li se ponovno ograničavati posjeti? Hoće li se u nekoj budućoj zdravstvenoj krizi ponovno razmatrati potvrde, testiranja i uvjeti za ulazak u pojedine ustanove? I kako možemo biti sigurni da će svako novo ograničenje biti utemeljeno na dokazima, a ne na administrativnoj navici?
Nitko ne može unaprijed tvrditi da će se takav scenarij ponoviti. Ali građani imaju pravo zahtijevati jamstva da se njihove slobode neće opet ograničavati.
Izvanredne okolnosti ne smiju postati izgovor za neograničenu vlast nad svakodnevnim životom građana.
Jesu li mjere opravdale cijenu koju smo platili?
Profesor Gordan Lauc u to je vrijeme javno iznosio izrazito kritičke stavove o pandemijskim mjerama, njihovim posljedicama i ulozi interesa farmaceutske industrije. U citiranoj izjavi tvrdi da su nametnute mjere bile neučinkovite i da su nanijele veliku štetu.
To je snažna tvrdnja, ali iza nje se krije važno pitanje koje zaslužuje ozbiljnu raspravu: jesu li donositelji odluka dovoljno procijenili sve posljedice uvedenih mjera?
Ograničenja kretanja, zatvaranje dijela društvenih aktivnosti, prekidi obrazovanja, socijalna izolacija i otežan pristup pojedinim zdravstvenim uslugama ostavili su posljedice koje ne treba zanemariti. Potrebno je analizirati njihove zdravstvene, psihološke, društvene i gospodarske učinke te utvrditi što je bilo opravdano, što nije i koje su se pogreške mogle izbjeći.
Ipak, nije znanstveno utemeljeno tvrditi da nijedna mjera nikome nije pomogla. Istraživanja su pokazala različite rezultate ovisno o vrsti mjere, vremenu primjene, okolnostima i kvaliteti dokaza. Upravo zato ne treba vjerovati ni slijepim obećanjima da će svaka mjera spasiti živote ni kategoričnim tvrdnjama da nijedna nije imala koristi.
Građani imaju pravo zahtijevati potpunu procjenu koristi i štete, a ne jednostranu komunikaciju koja ističe samo jednu stranu problema.
Hong Kong kao upozorenje, ali ne i jednostavan dokaz
U raspravama o pandemiji često se spominje Hong Kong, koji je tijekom ranih faza pandemije provodio strogu politiku suzbijanja virusa, a početkom 2022. suočio se s velikim valom infekcija i smrtnosti.
Taj slučaj otvara pitanje koliko dugo stroge mjere mogu odgoditi širenje virusa i što se događa kada se virus proširi u populaciji s velikim udjelom osjetljivih ljudi.
No iz samog broja umrlih u pojedinom valu ne može se zaključiti da su prethodne mjere bile potpuno beskorisne. Za takav bi zaključak trebalo usporediti što se dogodilo i što bi se vjerojatno dogodilo bez tih mjera, uzimajući u obzir dob stanovništva, procijepljenost, prethodnu izloženost virusu i druge važne čimbenike.
Pouka koju vrijedi izvući nije da je svaki oblik zaštite besmislen, nego da nijedna strategija ne smije biti izuzeta od kritičke procjene, bez obzira na to koliko je politički ili institucionalno popularna.
Zdravlje nije samo pitanje zabrana
Virusi su dio prirodnog svijeta i ne možemo očekivati da ćemo ih zauvijek ukloniti iz ljudskog života. Zato je važno jačati zdravstvenu pismenost, dostupnost zdravstvene skrbi i preventivne navike te posebno štititi osobe koje su izložene najvećem riziku od teških posljedica infekcija.
Na individualnoj razini važno je voditi računa o općem zdravlju, tjelesnoj aktivnosti, prehrani i kroničnim bolestima. Na društvenoj razini potrebno je imati dobro organiziran zdravstveni sustav, kvalitetnu skrb za starije i teško bolesne te jasne protokole za postupanje u razdobljima povećane učestalosti infekcija.
Ali zaštita rizičnih skupina ne bi smjela biti izlika za automatsko i neograničeno uvođenje mjera prema svima. Svaka mjera mora imati jasno obrazloženje, odgovarati stvarnoj situaciji i biti ukinuta kada prestane potreba za njom.
Isto vrijedi za maske. Njihovu učinkovitost treba procjenjivati prema vrsti maske, načinu uporabe, okolnostima i kvaliteti dostupnih dokaza, a ne na temelju političkih slogana. Jednako tako, iskustva ljudi s nelagodom, iritacijama kože i drugim problemima ne treba ismijavati niti zanemarivati.
Sloboda nije neprijatelj zdravlja
Najveća opasnost nije u tome da se građani ne slažu oko neke zdravstvene mjere. Opasnost nastaje kada se neslaganje počne tretirati kao neposluh, a postavljanje pitanja kao prijetnja javnom zdravlju.
Država ima odgovornost štititi stanovništvo, ali ta odgovornost ne znači da su sve njezine odluke automatski opravdane. Što je ograničenje ozbiljnije, to bi obrazloženje moralo biti jasnije, nadzor snažniji, a trajanje kraće i preciznije određeno.
Ako se ponovno budu razmatrale potvrde, testiranja, obvezno cijepljenje ili ograničavanje pristupa ustanovama, javnost mora znati na kojim se dokazima takve odluke temelje, postoje li manje restriktivne alternative i kako se štite prava građana.
Nitko ne bi smio tražiti slijepu poslušnost. Povjerenje se ne može iznuditi, a strah nije zamjena za transparentnu javnu politiku.
Zato ponovno uvođenje maski u KBC-u Osijek treba biti povod za razgovor, a ne za paniku. Sama ova odluka ne dokazuje da se vraćaju opće pandemijske mjere. Ali opravdano je zahtijevati da bolnica jasno objasni razloge, trajanje i kriterije za njihovo ukidanje.
Ne tražimo da se zanemari zdravlje. Tražimo da se zdravlje ne koristi kao razlog zbog kojeg građani moraju prestati postavljati pitanja.
Ne tražimo da se ugroze najranjiviji. Tražimo da se oni zaštite promišljeno, a da se svaka mjera opravda dokazima i ograniči na ono što je doista potrebno.
Jer društvo koje je jednom prošlo kroz velike restrikcije ima pravo iz njih izvući pouke. A jedna od najvažnijih trebala bi biti da javno zdravlje i građanske slobode ne smiju biti suprotstavljeni pojmovi.
Zdravlje je važno. Sloboda je važna. A odgovorna vlast mora znati štititi oboje.
