Jesmo li doista prevladali razdoblje korona virusa ili samo živimo kao da smo ga prevladali? Ovo pitanje na prvi pogled možda zvuči pretjerano, gotovo dramatično. Uostalom, većina vidljivih obilježja tih godina je nestala. Međutim, oni koji pažljivije promatraju još uvijek osjećaju posljedice tog razdoblja u svakodnevnom životu i međusobnim odnosima.
Ulice su ponovno pune ljudi, ugostiteljski objekti su otvoreni, uredi su popunjeni, a vlakovi prepuni. Ljudi odlaze na posao, slave rođendane, ponovno planiraju godišnje odmore i putuju; ponovno sjede jedni uz druge u kafićima i raspravljaju o najamninama, cijenama, politici ili vremenu.
Upravo zato što trenutačno ne postoji neki dominantan javni povod za razgovor o razdoblju koronavirusa, šutnja o toj temi posebno je uočljiva. Više nema konferencija za novinare, novih uredbi ni svakodnevnih brojki zaraženih koje bi nas prisiljavale da obraćamo pozornost na to. Ipak, ostalo je pitanje završava li kriza doista samo zato što više nije glavna tema.
Jesu li svi ponovno postali bezbrižni?
Promatrajući izvana, moglo bi se, dakle, reći: da, kriza je završila, vratili smo svoj život. Međutim, društvo se izvana može vratiti normalnosti, dok u njegovoj unutrašnjosti još uvijek ostaju tragovi izvanrednog stanja. Nije dovoljno da su vrata ponovno otvorena ako već i male svakodnevne situacije kod nekih još uvijek izazivaju oprez. Nije dovoljno da ponovno sjedimo zajedno ako se neki u sebi još uvijek drže na distanci. Stoga pravo pitanje nije jesmo li ponovno uspostavili svoje stare svakodnevne navike. Pravo je pitanje jesmo li ponovno stekli i svoju nekadašnju spontanost i bezbrižnost.
Mnogo toga smo vratili, ali ne i sve. Ponovno imamo radna mjesta, termine, putovanja, svakodnevicu u školama i potrošnju. Međutim, kod nekih se duboko ukorijenio strah od virusa koji su širili mediji. Nekada je kvaka bila samo kvaka. Tuđi kašalj u tramvaju bio je neugodan, ali nije izazivao unutarnji alarm. Zagrljaj je bio gesta bliskosti, izražavao je toplinu i nije predstavljao mali test hrabrosti. Danas mnogo toga za neke još uvijek ima i drugo značenje. Dodir, bliskost ili disanje za neke su od tada dobili dodatno značenje. Možda je upravo to razlog zbog kojeg nam je tako teško staviti točku na to razdoblje: razdoblje koronavirusa nije bilo samo izvanredno stanje u vanjskom svijetu nego i iskustvo koje je barem djelomično promijenilo naše ponašanje.
Već i šetnja nekim gradovima pokazuje da su tragovi prošlosti ostali. Na ulazima u mnoge trgovine još uvijek stoje dozatori za dezinfekcijska sredstva. Neki su prazni, neki više ne rade, a neki se gotovo uopće ne primjećuju. Unatoč tome, ondje stoje poput malih spomenika vremenu u kojem su čak i svakodnevni dodiri, kupovina i kontakti odjednom postali povezani s oprezom. Oni nisu dokaz da se svi još uvijek boje. Ali pokazuju da tragovi tih godina nisu potpuno nestali. I oznake na podovima, izblijedjele obavijesne ploče ili pleksiglas na blagajnama podsjećaju na vrijeme u kojem je bliskost odjednom postala povezana s rizikom. Takvi ostaci u svakodnevnom životu održavaju sjećanja živima, čak i kada nitko više izričito ne govori o tome.
To se očituje u kratkom pokretu prema torbi kada netko posegne za dezinfekcijskim sredstvom, u malom koraku unatrag kada nam se netko u supermarketu previše približi i u ispitivačkom pogledu kada netko kašlje u podzemnoj željeznici. Nije uvijek moguće sa sigurnošću reći radi li se o bezazlenim navikama ili dubljim posljedicama. No upravo ta nesigurnost pokazuje da to razdoblje nije jednostavno nestalo bez posljedica. Otvoreni restorani, prepuni kalendari događanja i spontana putovanja nisu dovoljni ako je kod nekih povjerenje u bliskost ostalo narušeno.
„Više ne mogu to slušati“
Upadljivo je da neki ljudi reagiraju razdraženo čim se ta tema uopće spomene. „Više ne mogu to slušati“, kažu tada. Ta se rečenica ne izgovara nakon duge rasprave, nego već pri prvom spominjanju teme. Zvuči kao izraz umora, obrambenog stava i želje da se prošlost napokon ostavi iza sebe. Ta rečenica može značiti mnogo toga: može izražavati iscrpljenost, obrambeni stav, sram, zasićenost ili jednostavno želju da se napokon gleda prema naprijed.
Upravo zato trebalo bi je shvatiti ozbiljno. Nitko ne želi trajno živjeti u starim strahovima. Nitko ne želi stalno biti podsjećan na ograničenja, sukobe, usamljenost, bolesti ili političke razmirice. Međutim, potiskivanje nije isto što i suočavanje s proživljenim iskustvima. Ako se neka tema odmah odbacuje, to ne mora nužno značiti da je ona riješena. To može značiti i da još uvijek boli.
Možda neki više ne žele razgovarati o razdoblju koronavirusa jer ne znaju kako o njemu govoriti, a da pritom ponovno ne izazovu stare sukobe. Možda za neke razdoblje koronavirusa zapravo nije završilo: ne u obliku pravila, nego u obliku refleksa; ne u obliku svakodnevnih naslova u medijima, nego u obliku unutarnje iscrpljenosti. Ta je tema nestala iz središta javne pozornosti, ali čini se da su njezine posljedice na mnogim područjima ostale. Tako nastaje proturječje: službeno mnogo toga izgleda normalno, ali na osobnoj razini neke stvari ostaju nerazjašnjene.
Istodobno, neki ljudi još uvijek nose tragove tog razdoblja. Mnogi se služe drugim riječima i govore o stresu, umoru, preopterećenosti, razdražljivosti ili društvenoj hladnoći. Rijetko će reći: „Još uvijek sam obilježen onime što se tada dogodilo.“ Neki djeluju nepovjerljivije, drugi usamljenije, a treći razdražljivije. U nekim je obiteljima došlo do sukoba, neka su prijateljstva prekinuta, a neki su susjedski odnosi postali distanciraniji. Jedni su smatrali da nisu bili dovoljno zaštićeni, dok su se drugi osjećali kao da im se nameće način života. Neki su to razdoblje doživjeli kao nužnu solidarnost, a drugi kao golem gubitak kontrole. Ta različita iskustva i danas često postoje jedno pokraj drugoga, a da se o njima nije dovoljno razgovaralo. Zato barem posljedice tog razdoblja još uvijek nisu u potpunosti nestale.
Suočavanje s prošlošću – političko, ali i društveno
Suočavanje s prošlošću potrebno je i na političkoj razini. Tko govori o posljedicama razdoblja koronavirusa, ne smije govoriti samo o osobnim osjećajima. Riječ je i o pitanju kako se društvo u kriznim situacijama odnosi prema slobodi, zaštiti i državnoj moći. To ne znači da se u kriznim situacijama ne smiju poduzimati zaštitne mjere. Država mora biti sposobna djelovati. Mora štititi živote, osiguravati funkcioniranje sustava i preuzimati odgovornost. No upravo je zato tijekom svake krize i nakon nje potrebna temeljita rasprava o tome koje su odluke bile nužne, koje su bile sporne, koje pretjerane, a koje problematične.
Istodobno se postavlja pitanje što se događa sa životom koji je dugo vremena bio obilježen ponajprije oprezom i strahom. Tada se može dogoditi da se kontakti počnu pažljivije procjenjivati, da se odluke donose opreznije, a bliskost počne promatrati s unutarnjim upitnikom. Međutim, život koji se previše usmjerava na zaštitu od smrti može izgubiti nešto bitno. Može izgubiti svoju puninu. Može izgubiti hrabrost. Može izgubiti spontanost, bliskost i lakoću. Dodatna je šteta i to što su se mnogi ljudi tijekom razdoblja koronavirusa osjećali suprotstavljenima jedni drugima. Jedni druge procjenjivali su na temelju odluka, strahova, uvjerenja i mjera opreza. Oni koji su razmišljali drukčije bili su prebrzo etiketirani kao neodgovorni, plašljivi, poslušni ili sebični.
Te su se etikete djelomično zadržale sve do danas. Otežale su razgovore i narušile povjerenje. Mnogi su ljudi naučili izbjegavati određene teme jer znaju koliko se brzo zbog njih može razviti sukob. Međutim, mir koji nastaje samo šutnjom krhak je. U svakom se trenutku može ponovno raspasti. Ako ne naučimo razgovarati o tom razdoblju, a da pritom jedni druge odmah ne osuđujemo, ta podjela može ostati. Tada će to razdoblje ostati otvorena rana u društvenom pamćenju.
Ipak, bilo bi prejednostavno svu odgovornost tražiti isključivo od vladajućih, medija ili institucija. Da, moć se mora nadzirati. Da, odluke se moraju preispitivati. Da, mora postojati mogućnost da se pogreške jasno imenuju. Ali moramo pogledati i sami sebe. Moramo se zapitati i u kojim je trenucima strah suzio naše razmišljanje. Ponekad smo prebrzo donosili zaključke, premalo postavljali pitanja i preoštro govorili o drugima. I u društvu je bilo dopušteno da dođe do podjela ili one barem nisu uvijek bile spriječene. Neki su željeli sigurnost pod svaku cijenu, drugi slobodu pod svaku cijenu. Ako iz tog razdoblja želimo nešto naučiti, onda je to možda sljedeće: društvo se u kriznim situacijama smije štititi, ali pritom ne smije izgubiti svoju ljudskost. A ljudskost počinje ondje gdje drugoga ne proglašavamo odmah neprijateljem.
Što bi suočavanje s prošlošću značilo
Prevladati razdoblje koronavirusa prije svega bi značilo iskreno se suočiti s onime što se dogodilo. Morali bismo se zapitati koji su strahovi ostali, koje navike još uvijek utječu na nas i koje oblike bliskosti moramo ponovno naučiti. Morali bismo stvoriti mogućnosti u kojima ljudi mogu ispričati što su im te godine učinile: djeca, mladi, starije osobe, bolesni, samci, roditelji, njegovatelji, samozaposleni, učenici i umjetnici. Svatko ima svoju priču. Dopuštanje samo jedne verzije krize otežava pomirenje.
Također bismo svi ponovno trebali učiti pokazivati toplinu i ostvarivati istinsku bliskost. Zagrljaj ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, nego ga doživljavati kao nešto vrijedno. Razgovor ne bismo trebali odmah prekidati kada postane neugodan ili kada se ne slaže s našim stajalištem. Normalnost ne počinje samo otvaranjem trgovina ili ponovnim funkcioniranjem ugostiteljskih objekata, nego i povjerenjem. Razdoblje koronavirusa izvana je završilo. U ljudima i društvu nije završilo posvuda. Društvo teško može ozdraviti ako svoje rane samo prekriva. Mora ih pogledati, imenovati i podnijeti.
Istodobno moramo ostati budni i kritički promatrati političke odluke. Razdoblje koronavirusa pokazalo je koliko se snažno strah, potreba za zaštitom i političke odluke mogu međusobno isprepletati. Upravo su zato potrebni osvrt, kritika i nadzor: ne iz mržnje, nego kako strah ne bi nekritički postao temeljem političkih odluka.
Strah može spriječiti postavljanje nužnih pitanja. Društvo koje se više ne suprotstavlja riskira gubitak sposobnosti ograničavanja moći. Razdoblje koronavirusa ne završava jednostavno završetkom mjera. Ono završava tek ondje gdje postaju mogući sjećanje, kritika i pomirenje. U krizi nas ne zadržava razgovor o tom razdoblju, nego šutnja.
