WHO zbog ebole razmatra hitnu upotrebu “eksperimentalnih injekcija” bez redovnog odobrenja.
Svjetska zdravstvena organizacija, često nazivana glasnogovornikom velikih farmaceutskih tvrtki, ponovno je proglasila međunarodnu “zdravstvenu krizu”. Ponovno se govori o “eksperimentalnim cjepivima”.
Ponovno se pripreme moraju brže primijeniti pod pritiskom krize. I ponovno je opravdanje: situacija je preopasna da bi se čekali dugoročni podaci, prema izvješću The Guardiana.
Mnogim kritičarima ovo zvuči kao mračan déjà vu.
Varijanta ebole Bundibugyo, koja se trenutno širi u Demokratskoj Republici Kongo, još nema regularno odobreno cjepivo. Unatoč tome, WHO već ispituje upotrebu eksperimentalnih pripravaka i hitnih mjera. Upravo je to mehanizam koji je primijenjen diljem svijeta tijekom COVID krize: hitna odobrenja, ubrzani postupci testiranja i kampanje cijepljenja vrijedne više milijardi dolara pod ogromnim političkim i medijskim pritiskom.
Ključno pitanje, dakle, ostaje: Koliko su ovi pripravci zapravo sigurni?
Jer čim se cjepiva počnu koristiti u izvanrednim uvjetima, neizbježno nedostaju dugoročni podaci o potencijalnim nuspojavama, dugoročnim posljedicama ili rijetkim komplikacijama. Kritičari upozoravaju da bi ljudi u kriznim regijama mogli učinkovito postati sudionici u gigantskom terenskom ispitivanju – posebno u siromašnim zemljama sa slabom medicinskom infrastrukturom i ograničenom pravnom zaštitom.
Posebno je alarmantna brzina kojom reagiraju međunarodne organizacije i farmaceutske tvrtke.
Čak i prije nego što su dostupni potpuni znanstveni podaci, one već raspravljaju o globalnoj koordinaciji, kandidatima za cjepiva i novim mjerama javnog zdravstva. Kritičari to vide kao poznati obrazac:
Prvo dolazi strah.
Zatim zdravstvena kriza.
Zatim potreba za brzim rješenjima.
I konačno, masovno širenje eksperimentalnih tehnologija u iznimnim okolnostima.
Mnogi ljudi podsjećaju se na COVID-19, kada se slično argumentiralo da se “ne može čekati”. Godinama kasnije, svijet raspravlja o nuspojavama, prekomjernoj smrtnosti, pitanjima odgovornosti i nedostatku transparentnosti. Upravo zato postoji sve veća zabrinutost da bi ebola mogla postati sljedeći poligon za ubrzane globalne zdravstvene mjere.
Kritičari stoga postavljaju neugodna pitanja:
Tko je odgovoran kada ljudi pretrpe ozbiljne ozljede uzrokovane cjepivom?
Koliko su sveobuhvatno ti pripravci zapravo testirani?
Koji podaci još uvijek nedostaju?
I zašto se sve češće aktiviraju mehanizmi za hitne slučajeve prije nego što se završe redovni znanstveni procesi pregleda?
Nadalje, postoji još jedna točka koju treba uzeti u obzir: nakon što se proglasi globalna zdravstvena kriza, međunarodne organizacije dobivaju znatno veći utjecaj na nacionalne odluke. Za kritičare, stoga se više ne radi samo o eboli – već o postupnoj normalizaciji trajnih izvanrednih stanja u ime “globalnog zdravlja”.
Stoga je pravi strah mnogih promatrača: „COVID“ možda nije bio iznimka – već samo nacrt.
