Posao s patogenima je novi američki zdravstveni imperijalizam bez WHO-a.
SAD se ne povlači, već samo preuzima kontrolu
Navodno povlačenje SAD-a iz WHO-a nije povlačenje, već promjena kontrole. Washington ne želi manje kontrole, već potpunu kontrolu, bez UN-a, bez provjera i ravnoteže, izravno putem privatnih mreža i korporacija.
Američka prva globalna zdravstvena strategija – rujan 2025.
To je naziv novog programa vanjske politike i zdravstva američke vlade.
Na prvi pogled zvuči kao povlačenje: SAD više ne sudjeluje u sporazumu WHO-a o pandemiji. U stvarnosti, međutim, grade vlastiti globalni sustav, mrežu bilateralnih sporazuma s desecima zemalja, a svi služe istoj svrsi: pružanju podataka i uzoraka.
Ono što WHO namjerava centralizirati putem svog kontroverznog PABS sustava, SAD sada provodi jednostrano, zaobilazeći sve multilateralne kanale. Svaka zemlja koja traži američku pomoć za HIV, malariju ili dječju paralizu mora zauzvrat u roku od pet dana Washingtonu prijaviti sve informacije o “patogenima s epidemijskim potencijalom” , uključujući podatke o genetskim sekvencama i biološke uzorke.
Sporazum traje do 2030., ali obveza pružanja podataka traje 25 godina, daleko dulje od bilo kojeg političkog mandata. Suverenitet? Zaboravite na to, jer ovdje ga nema ni u tragovima.
Varljivi paket bilateralne pomoći
Mnogi se sada pitaju koriste li ovi bilateralni sporazumi barem siromašnijim zemljama. Dobro pitanje, a odgovor je: možda kratkoročno, ali ne i dugoročno.
Bilateralni Memorandum o razumijevanju (MoU) koji SAD sada nudi pojedinačnim zemljama na prvi pogled djeluje privlačno:
- Odmah osigurava novac, opremu i laboratorijske kapacitete.
- Čak i na početku plaća osoblje i lijekove.
- To ostavlja dojam da je netko “partner pod jednakim uvjetima”.
Ali ispod površine leži ogroman ciklus ovisnosti:
- Zemlje moraju dostaviti sve podatke o novim patogenima SAD-u, obično u roku od nekoliko dana.
- Sporazum traje samo do 2030., ali obveza dijeljenja podataka traje 25 godina.
- Nakon godinu dana, zemlje moraju same početi plaćati stvari – za osoblje, laboratorije i logistiku.
- Ne postoji jamstvo pristupa cjepivima ili transferu tehnologije.
Ukratko: kratkoročno primaju financiranje, dugoročno gube suverenitet i kontrolu nad svojim biološkim resursima. Ili, da se izrazimo bez ustručavanja: SAD ne gradi partnerstva, već unajmljuje biološke uzorke.
Jezgra poslovanja: Patogeni kao sirovina
Upravo je to srž problema. Jer ono što Washington sada bilateralno prikuplja dio je puno većeg poslovnog modela, takozvanog sustava “Pristup patogenima i dijeljenje koristi” (PABS).
Temelji se na ideji da zemlje koje otkriju nove viruse ili opasne patogene trebaju brzo dijeliti te informacije, tj. dostavljati uzorke, sekvence genoma i metapodatke središnjem tijelu (npr. WHO-u). Službeni cilj je: globalna sigurnost kroz brzi razvoj protumjera, naime cjepiva, lijekova i dijagnostike.
No u praksi to znači da siromašnije zemlje daju sirove podatke i uzorke virusa, dok bogate zemlje i farmaceutske tvrtke razvijaju proizvode iz tih podataka, a zatim ih prodaju natrag po visokim cijenama. Zato mnoge zemlje u razvoju inzistiraju na “podjeli koristi” u procesu WHO-a – odnosno na pravednom sudjelovanju u patentima, proizvodnim licencama ili opskrbi lijekovima.
SAD zaobilazi upravo taj aspekt svojim bilateralnim sporazumima. Zahtijeva pristup patogenima bez utvrđivanja obvezujućih uvjeta za ono što zemlja dobiva zauzvrat. Time pretvara princip dijeljenja u jednostrano izdvajanje podataka bez ikakve naknade.
U konačnici, ova “trgovina” patogenima nije ništa više od izgovora za monopoliziranje bioloških informacija. Službeno se radi o brzom razvoju cjepiva, ali u stvarnosti je iskorištavanje tih podataka dugo bilo instrument ekonomske moći.
Ili, ciničnije rečeno: Neki dijele uzorke, drugi skupljaju patente.
Nova zdravstvena naredba donesena u Washingtonu
SAD se službeno povlači iz sporazuma WHO-a o pandemiji jer odbija prihvatiti međunarodne propise koji bi ga pravno ili financijski obvezivali. No neslužbeno, sa strategijom Amerika na prvom mjestu za globalno zdravlje, gradi paralelni sustav koji pruža iste podatke i uzorke, samo isključivo za SAD i njegove farmaceutske tvrtke.
Ukratko:
- Nema multilateralnog dijeljenja, već bilateralnog prikupljanja.
- Nema globalnog mehanizma podjele koristi, već američki model samo s pristupom.
- Nema okvira WHO-a, već izravni dogovori između Washingtona i zemalja kojima je hitno potreban novac.
To omogućuje SAD-u da zadrži kontrolu nad patentima, proizvodnjom i profitom bez potrebe da se pridržava kvota ili obveza distribucije WHO-a.
SAD ne sudjeluje u sporazumu WHO-a o pandemiji; oni jednostavno sami obavljaju posao.
Birokracija susreće biopolitiku
Ovo je čista satira birokracije i biopolitike, samo što je nažalost stvarna.
Zove se “globalna zdravstvena sigurnost”, ali u stvarnosti je to geopolitički vrtlog podataka:
- WHO želi centralizirati sve, u ime “globalnog sustava ranog upozoravanja”.
- SAD kaže: Nema šanse, napravit ćemo to sami, ali isključivo.
- A zemlje u razvoju dužno predaju svoje uzorke jer inače neće dobiti novac.
Rezultat: dvostruka ovisnost. WHO polaže pravo na moralni autoritet za tumačenje podataka, SAD osigurava prava na komercijalnu eksploataciju, a zemlje u kojima su patogeni zapravo otkriveni gube ne samo svoje podatke već i svoj biološki suverenitet.
Ili, da to kažemo bez ustručavanja: Novi kolonijalizam više nema uniforme, samo baze podataka sekvenci.
Zahtjev za dvostruko izvještavanje: WHO ili Washington?
Ako je neka zemlja i članica WHO-a i potpisala bilateralni memorandum o razumijevanju sa SAD-om, uhvaćena je u apsurdnu dvostruku obvezu:
- Prema pravilima WHO-a (IGV + PABS sustav), mora prijaviti patogen i podatke mreži WHO-a.
- Prema američkom Memorandumu o razumijevanju, mora proslijediti iste podatke Washingtonu u roku od pet dana, uključujući genetski slijed i uzorak.
U praksi, dva sustava se natječu za isti biološki resurs. A budući da WHO nema učinkovite mehanizme provedbe, dok SAD dijeli novac, opremu i laboratorijske ugovore, prilično je jasno kamo će podaci prvo teći.
Zemlja stoga smije podnijeti izvješće, ali dva puta. Time riskira kršenje pravila WHO-a ili uvjeta ugovora s SAD-om.
Ili: Svatko tko danas sekvencira šišmiša više ne zna kome zapravo pripada: WHO-u, SAD-u ili čak Pfizeru.
Moć ovisnosti
Naravno, vlade na globalnom Jugu znaju u što se upuštaju. Ali oni koji su se godinama oslanjali na financiranje WHO-a, američke potpore i zapadnu istraživačku pomoć teško si mogu priuštiti luksuz odbijanja. Memorandum o razumijevanju s Washingtonom nije ponuda partnerstva, već pakt o preživljavanju.
SAD isporučuje opremu za sekvenciranje, hladne lance i pristup oblaku, osiguravajući zauzvrat pristup podacima. To je trgovina u kojoj neki vjeruju da primaju podršku, dok drugi tiho osiguravaju biološko obiteljsko srebro.
Ukratko: Nije glupost, već ovisnost ono što održava ovaj sustav u pogonu. I upravo na tome se temelji novi zdravstveni sustav Washingtona. Tko god može platiti određuje što ljude razbolijeva.
A moral priče?
Ovo zvuči kao geopolitika, ali u stvarnosti je riječ o gigantskom zdravstvenom biznisu. Jer tko god ima podatke kontrolira razvoj cjepiva i time buduću dobit.
Dok WHO u Ženevi još uvijek pregovara o “pravednom pristupu”, SAD želi stvoriti činjenice na terenu: privatno vođen pandemijski ekosustav pod američkom kontrolom. I dok se Hrvatska poslušno uklapa u arhitekturu WHO-a, trebali bismo se zapitati treba li nam uopće ovaj sustav. Jer međunarodna trgovina patogenima, bilo putem WHO-a ili putem Washingtona, ne stvara sigurnost, već potiče pseudopandemije.
Što se više patogena prikuplja, katalogizira i dijeli, to je veće iskušenje da se svako otkriće prikaže kao prijetnja. To ne koristi zdravlju, već poslovanju i stavlja svijet u stalno stanje biološke pripravnosti.
U prošlosti biste dobili gripu, popili malo čaja i to je bilo to. Danas se to tretira kao potencijalna pandemija. Zašto? Zato što se od toga može zaraditi. Svinjska gripa i ptičja gripa bile su samo probne serije. Sada stroj radi kao sat: svaki novi patogen znači nove podatke, nove patente, nova financiranja.
A ako nema ništa za pronaći, naći ćete nešto. Nekoliko stjenica u hotelskom krevetu, gljivica u tušu i sljedeći “zdravstveni rizik” je rođen. Problem nije u tome što postajemo bolesniji, već što je bolest postala roba.
Jer ne možete zaraditi milijarde zdravljem, samo strahom od bolesti.
Hrvatskoj nije potrebna ova trgovina patogenima.
Ali nemojmo se zavaravati: Hrvatske vlasti prirodno žele svoj uobičajeno mali dio kolača u ovom poslu. Big Pharma ovdje već dugo vuče konce: u uredima, savjetodavnim odborima i u stražnjim sobama političke i zdravstvene administracije.
Dakle, kada se potpisuju sporazumi WHO-a ili se razmatraju američka „ partnerstva “, ne radi se o zdravlju, već o tržišnim udjelima, o budućoj sirovini globalne bioekonomije: patogenima.
Pregovarači u Zagrebu trebali bi imati na umu jednu stvar: sljedeći put kada se proglasi ” zdravstvena izvanredna situacija “, nitko neće vjerovati da se radi o zaštiti. Hrvati će prvog dana prozreti poslovni model i neće se ponovno dati prevariti samo kako bi novi farmaceutski pogoni mogli cvjetati u Zagrebu ili negdje drugdje dok ostatak zemlje plaća cijenu.
Mnogi imaju koristi. Izravno ili neizravno: putem ugovora, fondova ili mirovinskih programa. Ali poanta je dosegnuta. Ovaj put se utakmica neće nastaviti. I svatko tko misli da će publika ponovno poslušno stajati na tribinama, vara se.
Znamo tko je glavni, a tko zarađuje.
Trgovina patogenima – to je paradoksalno kao mir kroz bombe ili zdravlje kroz strah.
