Odgovor je zahtjevniji jer Bošković nije ostavio ni jedno otkriće, nego nov drugačiji način razmišljanja koji traži propitivanja!!  I baš zato ga je teže smjestiti u kratku definiciju, ali i nemoguće zaobići u povijesti znanosti.

 

Bio je filozof, matematičar, fizičar, astronom, geodet, inženjer koji je propitivao zbivanja u prirodi i svemiru, isusovac i diplomat. Prije svega bio je znanstvenik koji je prvi ozbiljno doveo u pitanje mehaničku sliku svijeta i ponudio posve drukčije spoznaje o mnogim pitanjima – znatno prije nego što je znanost bila spremna to prihvatiti. 

 

Svijet građen od sila, ne od čvrste tvari

 

Bošković je u svom djelu Theoria philosophiae naturalis iz 1758. iznio ideju koja će se pokazati proročanskom: materija se ne sastoji od malih tvrdih čestica koje se sudaraju, nego od točaka bez dimenzija koje međusobno djeluju silama privlačenja i odbijanja. Drugim riječima, svijet je dinamičan sustav sila, a ne mehanička slagalica.

 

U 18. stoljeću ta je misao bila novotarija kakvu izim pojedinih matematičara i filozofa mnogi nisu shvaćali. Ali će baš na toj spoznajnoj intuiciji u 19. stoljeću Faraday i Maxwell razviti teoriju polja te će relativnost i kvantna fizika od početka 20. stoljeća postat slika svijeta fizike moderne !!  Max Planck to je formulirao početkom 20. stoljeća. Bošković 140 godina ranije nije znao kako to matematički dokazati – ali je vidio smjer. Njegov je doprinos bio anticipacija.

 

Zbog toga se učestalo kaže da je bio znanstvenik ispred svog razdoblja !! Preciznije bi bilo reći: bio je znanstvenik koji je postavljao pitanja prije nego što su alati za odgovore uopće postojali.

 

Znanost nije bila samo teorija

 

Bošković nije bio kabinetski filozof. Sudjelovao je u velikim praktičnim projektima onodobne Europe, gdje se teorija provjeravala na zbiljskim problemima.

 

Jedan od njih bilo je precizno mjerenje dijela Zemljine zakrivljenosti na prostoru Papinske Države – tzv. meridijanskog luka. Takva mjerenja bila su presudna za razumljivo shvaćanje planeta Zemlje, ali i za razvoj karata, navigacije i astronomije.

 

Bošković je u takvim istraživanjima sudjelovao teorijski i praktično, uvodeći nove metode obrade mjerenja i korekcije pogrješaka. Time je dao temelj geodeziji moderne – znanosti koja povezuje matematiku, fiziku i mjerenje stvarnog svijeta.

 

Kupola sv. Petra i inženjerska znanost

 

Još jedan konkretan primjer njegovog rada bio je angažman na procjeni stabilnosti kupole bazilike sv. Petra u Rimu. Kupola je bila dovršena mnogo prije Boškovića, ali s godinama su se pojavile pukotine koje su izazvale strah od konstrukcijskog sloma. Bošković je pozvan da analizira problem i predloži rješenja.

 

Njegova uloga nije bila arhitektonska, nego analitička: matematički je procjenjivao sile koje djeluju na konstrukciju i predložio mjere kojima će se sprječiti daljnje širenje pukotina. Time je pokazao kako se znanstvena teorija može primijeniti na veličanje znamenite građevine, što je u to doba još uvijek bilo neuobičajeno.

 

Kako su ga vidjeli drugi veliki umovi

 

Boškovićev utjecaj daleko nadilazi granice njegova razdoblja i zemljopisa. Nobelovac Werner Heisenberg nazvao ga je ‘hrvatskim Leibnizom’. Engleski znanstvenik Sir Harold Hartley opisao ga je kao ‘jednog od najvećih intelektualaca svih razdoblja’. Friedrich Nietzsche u Boškovićevoj teoriji vidio je ‘najveći trijumf nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut’.

 

Takve ocjene nisu rezultat nacionalnog ponosa, nego činjenice da su Boškovićeve ideje kasnije prepoznate kao osnovne i polazne u razvoju znanosti moderne !!

 

Nasljednik da Vincija – u doba znanosti

 

Ako je Leonardo da Vinci simbol renesansnog ujedinjenja umjetnosti i znanosti, Ruđer Bošković njegov je nasljednik u doba znanosti – zadnji znanstveni ‘renesansni um’ prije fragmentacije znanja. Nakon njega, znanost se nepovratno dijeli na discipline, specijalnosti i podspecijalnosti.

 

Zato Bošković nema jednostavnu etiketu. On nije ‘otac’ jedne teorije, nego prethodnik mnogih.

 

Nije slučajno da središnja znanstvena institucija u Hrvatskoj nosi ime Instituta Ruđer Bošković. Naziv je predložio njegov prvi ravnatelj Ivan Supek, fizičar i književnik koji je u Boškoviću prepoznao uzor znanstvenika širokog pogleda i etičke odgovornosti.

 

U povjesnici znanosti jedni ostavljaju formulaciju, drugi zakon, pojedini jednadžbu. Bošković nije ostavio proizvod, ni tehničke naprave, ni tehnologiju, nego smjer razvoja i novi znanstveni pogled na svijet i svemiri kojeg su mnogi njegovi sudobnici prepoznali i svi kasniji kao nezaobilazan prihvatili – a to je u znanosti često najvrjedniji oblik kapitala.

 

Izvor: lidermedia.hr