Vojska, farmaceutska industrija i nevidljivi savez: Kako su države NATO-a pretvorile zdravstveni sektor u sigurnosni problem.
Desetljećima se ideja da bi vojne strukture, obavještajne agencije, globalne zdravstvene vlasti i farmaceutske tvrtke mogle biti sve više isprepletene smatrala apsurdnom. Međutim, od pandemije COVID-19 postalo je neosporno da je upravo to spajanje odavno postalo stvarnost – i u SAD-u i u Europi.
Ono što su nekoć bila strogo odvojena područja – javno zdravstvo, obrana, informacijsko ratovanje i biotehnologija – sve se više spajaju u kompleks sigurnosne politike.
To je postalo posebno očito tijekom operacije Warp Speed u SAD-u. Tamo su američko Ministarstvo obrane, vojne logističke strukture, DARPA, BARDA i velike farmaceutske tvrtke poput Pfizera i Moderne surađivale. Vojska je koordinirala lance opskrbe, infrastrukturu i dijelove distribucije cjepiva. Istovremeno, milijarde dolara državnog novca slijevale su se u privatne farmaceutske tvrtke.
Ali ovaj razvoj nije započeo s COVID-om.
Godinama ranije, američka agencija za vojna istraživanja DARPA već je uložila velika sredstva u tehnologije mRNA, sintetičku biologiju, platforme za pandemije i takozvana cjepiva “brzog odgovora”. Službeno je to učinjeno u okviru sprječavanja bioloških prijetnji i nacionalne sigurnosti. Kritičari, međutim, to vide kao razvoj trajne industrije biosigurnosti u kojoj se zdravstvene krize sve više promatraju iz vojne perspektive.
Europa je također duboko uključena u ovaj razvoj.
Osnivanjem agencije EU-a HERA stvorena je europska struktura za centralizirano upravljanje zdravstvenim krizama, nabavu cjepiva i odgovor na krize. Istovremeno su pokrenuti programi financiranja mRNA tehnologija vrijedni više milijardi eura. Tvrtke poput BioNTecha razvile su se u samo nekoliko godina od specijaliziranih biotehnoloških tvrtki do strateškog igrača u europskoj sigurnosnoj i industrijskoj politici.
Osim toga, tu je i uloga NATO-a.
Jer vojni savez više nije isključivo zaokupljen tenkovima, raketama ili tradicionalnim ratovanjem. NATO godinama definira takozvane “hibridne prijetnje” kao ključni sigurnosni rizik. To uključuje ne samo kibernetičke napade i terorizam, već i dezinformacije, psihološku manipulaciju, zdravstvene krize i društvenu nestabilnost.
Službeni NATO dokumenti otvoreno raspravljaju o “kognitivnom ratovanju” i potrebi da se stanovništvo učini otpornim na neželjene narative. Istraživački programi usredotočuju se na kontrolu ponašanja, upravljanje informacijama i društvenu manipulaciju u digitalnoj sferi.
Ono što je nekad zvučalo kao distopijska znanstvena fantastika sada se može pronaći u javno dostupnim strateškim dokumentima zapadnih sigurnosnih aparata.
Granice između javnog zdravstva i kontrole informacija postaju sve nejasnije.
Tijekom pandemije, vlade, platformske tvrtke, međunarodne organizacije i medijske kuće blisko su surađivale kako bi promovirale određene narative i potiskivale druge. Kritički glasovi ponekad su bili cenzurirani, algoritamski ograničeni ili javno diskreditirani – često uz referencu na “dezinformacije” ili “ugrožavanje javnog zdravlja”.
Paralelno s tim, pojavile su se globalne strukture za praćenje informacija i ponašanja.
WHO radi na novim sporazumima o pandemiji i sustavima ranog upozoravanja. EU proširuje infrastrukturu digitalnog identiteta i zdravstva. NATO-ovi stratezi otvoreno raspravljaju o psihološkoj stabilnosti stanovništva u kontekstu informacijskog ratovanja. Velike tehnološke tvrtke razvijaju AI sustave za automatizirano moderiranje sadržaja. Istovremeno, farmaceutske tvrtke dobivaju milijarde u državnim jamstvima i ugovorima.
Ključno pitanje stoga više nije postoje li te mreže.
Oni postoje vidljivo i dokumentirani su.
Pravo pitanje je: Koliko daleko se ovo spajanje već proteže?
Jer kada se zdravstvene krize sve više tretiraju kao sigurnosna pitanja, ravnoteža moći unutar demokratskih društava automatski se mijenja. Odluke se udaljavaju od tradicionalnih parlamentarnih procesa prema stručnim mrežama, sigurnosnim agencijama, međunarodnim organizacijama i javno-privatnim partnerstvima.
Kritičari stoga upozoravaju na novi oblik tehnokratskog upravljanja u kojem bi strah, upravljanje krizama i digitalna kontrola mogli biti trajno povezani.
Ovaj razvoj je posebno značajan u svjetlu novih projekata koji uključuju umjetnu inteligenciju, biosenzore, digitalno praćenje zdravlja i mRNA platforme. Mnoge od ovih tehnologija više se ne razvijaju izolirano, već unutar okvira sigurnosti i upravljanja krizama.
Javnost o tome obično saznaje samo u fragmentarnom obliku.
Jer većina građana još uvijek ne zna koliko su vojska, sigurnosni aparati, farmaceutska industrija i globalne zdravstvene strukture sada isprepletene.
I možda je upravo to ključna točka ovog razvoja:
Prava tajna nije postojanje tih struktura – već koliko se malo o njima otvoreno raspravlja.
