Toliko malo vremena nam je ostalo da pokušamo biti ljudi. Toliko zala se dešava svaki dan da je i svjetlost postala tamna. Toliko imamo da smo došli do toga da nemamo ništa. Toliko se trudimo vladati da drugi vladaju nama.
Toliko smo sami sebi veliki, da ne primjećujemo koliko smo mali i beznačajni. Ne želi previše jer nikad manje nećeš dobiti. Nestajemo polako i tonemo u sivilo svoje sebičnosti. Umivamo se novčanicama, a vodu prolijevamo po cesti.
Ne pričamo, već pišemo, ne razgovaramo, već govorimo, slušamo, ali ne čujemo. Ne živimo već umiremo polagano, davimo se u mulju koji smo sami stvorili. Normalno nenormalnim postaje, a za nenormalno nam se tumači da je normalno.
Djeca su nekad išla na igralište, sad igralište traže na mobitelu. Prijatelje prihvaćamo, neprijatelje blokiramo. Snaga prijateljstva se mjeri like-om. Istinu zna samo dr. Google, a mama i tata su tu eto – reda radi.
Cijeli svijet prati samo jedan sport, kojim upravlja novac. Nekad su bogati gledali siromašne, kako trče za krpenjačom, danas bogataši zabavljaju cijeli svijet svojim majstorijama, ostavljajući djeci nedosanjani san, a roditeljima tešku priču da objasne djeci ljepotu sporta, koji odavno nije sport.
Novcem upravlja politika, a političarima sponzori. Sponzori sišu novac od siromašnih, kroz bankarske i ine sustave. Jedino što se nije promijenilo je to da smo tu sa svojim rokom i obično shvatimo da smo sve pogrešno radili kad crta na monitoru postane ravna.
Ipak mislim i vjerujem da je srce jedan predivan organ s nevjerojatnim moćima koje sve ovo gore može obrisati i napuniti ovaj svijet i život neopisivom čarolijom ljubavi.
