Ne, Središnji registar stanovništva nije sam po sebi digitalni zatvor.

Ne, samim donošenjem ovog zakona nitko vam sutra neće zabraniti putovanje, kupnju, objavu na društvenim mrežama ili ulazak u trgovinu.

Ali ako ga promatramo izolirano, propuštamo najvažnije pitanje.

A pitanje glasi:

što se događa kada se Središnji registar stanovništva spoji s digitalnim identitetom, digitalnim novčanikom, digitalnim eurom, biometrijom, umjetnom inteligencijom, verifikacijom korisnika interneta, medijskom regulacijom, pametnim gradovima i kriznim međunarodnim mehanizmima?

Tada više ne govorimo o jednom registru.

Tada govorimo o arhitekturi.

SRS je podatkovni sloj.

Digitalni ID je identifikacijski sloj.

Digitalni euro je financijski sloj.

Biometrija, kamere i dronovi su prostorni sloj.

Verifikacija dobi je pristupno-identifikacijski sloj interneta.

DSA i EMFA su narativno-disciplinski sloj.

Pact for the Future je krizni sloj.

AI je izvršno-analitički sloj.

Svaki od tih elemenata javnosti se prodaje zasebno.

Kao modernizacija.

Kao sigurnost.

Kao zaštita djece.

Kao manje birokracije.

Kao borba protiv dezinformacija.

Kao učinkovitija država.

Kao komocija.

Ali pravo pitanje nije kako svaki dio izgleda sam za sebe.

Pravo pitanje je: što nastaje kada se sve to poveže?

U novom članku analiziram zašto Središnji registar stanovništva nije obična administrativna reforma, nego važna cigla u mnogo široj digitalnoj infrastrukturi upravljanja stanovništvom.

Ne tvrdim da je sve već dovršeno.

Tvrdim da se gradi sustav koji to tehnički, pravno i politički može omogućiti.