Život je tek manjim dijelom određen nečim vanjskim.
On se prvenstveno prikazuje i manifestira u našem iskustvu u skladu s našom razinom svijesti.
Razina svijesti nije intelektualna pojava i samim time je ne određuje, a kako se često može čuti u razgovorima o temama koje dotiču svijest, količina umnih informacija ili otvorenost uma.
Drugim riječima, imati širi ili širok pogled na svijet još uvijek ne znači iskustvo proširene svijesti. (Iako je otvoren um obično preduvjet za tako nešto, ali sam po sebi nije jamstvo).
Širenje svijesti spoznajna je kategorija i događa se kroz otvaranje srca, povezivanje s finim, tananim eterima duše, biljnim i životinjskim svijetom, kroz svijest o tijelu boli ukoliko postoji na emotivnoj razini (a uglavnom postoji) i njegovom otpuštanju, rješavanju zavisničkih obrazaca svih vrsta, uključujući i zavisnost o obiteljskoj liniji na svim razinama, precima i kolektivnoj realnosti i drugo te stvaranje čistog odnosa sa Životom kroz primanje, davanje i fokus na bivanje u sadašnjem trenutku.
Kroz sve se ovo mijenja odnos prema Životu i on sve više postaje meko, podržavajuće i sveto iskustvo.
Zato netko tko je prošao ili prolazi put širenja svijesti teško može imati isti pogled na stvari svijeta kao netko tko se nije zaputio tim putem iako načelno dijele isti Svijet.
I teško da se te dvije osobe mogu susresti u doživljaju Života jer na dnevnoj razini primjećuju i žive sasvim različito iskustvo naoko istog etera. (Koji zapravo nije isti, ali iz prostora ljudskog promatranja izgleda isto.)
Širenje svijesti put je u više Života.
Ono započinje svjesnom namjerom.
I potom ta namjera neprestano izvire u svim trenucima.
Sinoć sam otišla na nagovor djece u obližnji trgovački centar. Došli smo onamo iz jako čiste energije, neke duboke povezanosti u kojoj smo kod kuće zajedno pravili sirup od bazge, šetali psa po predivnom, zelenom naselju koje miriše na procvjetane ruže, gdje sam prije toga s dubokom pažnjom na pokret bila na treningu u baletnim papučicama i svjesno disala. Odjednom – snažni kontrast. Nakon što smo brzinski obavili to po što smo došli, izišli smo s namjerom odande i djeca su jasno primijetila razliku.
Ona zasigurno ne bi bila tako očita da prije toga naša svijest nije bila okupana svim onim tananim, povezanim iskustvima.
Čak im ni to po što su došli nije bilo posebno zanimljivo.
Duša je tražila nešto duboko. Ljubavno. Nešto mnogo više.
Ostatak večeri smo se mazili i kupali u prisutnoj ljepoti.
Jutros sam ustala s idejama što ću spremati sutra za večeru kad nam dolaze prijatelji na druženje i sve s ljubavlju zapisala.
Danas imam mnogo aktivnosti, a Duša na to gleda kao na darove. Pleše, igra se i raduje.
Koja iskustva nas čine živima?
Gdje nam je u ovom trenu Srce?
Ljubim Te.
Hvala, čudesni, sveti Živote.
