Koliko često pred drugim ljudima (i pred sobom) ne želite pokazati kako se osjećate, već to umanjujete, glumite da ste dobro, a niste dobro, glumite da ste jaki, a osjećate se slabo i iscrpljeno?

Koliko često ne kažete iskreno što mislite, već svoje riječi prilagođavate svojoj percepciji i zaključku o tome kako će netko reagirati na vaše riječi, što je primjereno nekome reći, a što nije?

Koliko često pred vlastitom djecom niste autentični? I znam da to radite iz najbolje namjere u pokušaju da ih zaštitite od svijeta koji je prepun boli, nepravde, patnje i slično. No… Djeca energetski osjete pravo stanje stvari, s tim se ne znaju nositi i ako ih riječima uvjeravate da ste dobro (a niste i oni to osjete), zapravo im radite medvjeđu uslugu. Na taj način potičete u njihovoj podsvijesti razvoj programa: „Sa mnom nešto nije u redu.“, potičete razvoj unutarnjeg konflikta „Vjerovati sebi ili vjerovati drugima“. Događa se sigurno puno više toga, no ovdje ću stati.

Svaki puta kada nismo autentični, mi zapravo više, manje ili nimalo svjesno izabiremo biti glumci, izabiremo da našim životom upravljaju programi podsvijesti, programi persone. I svakim takvim izborom udaljujemo se od svoje duše i ojačavamo zidove i blokade oko našeg srca koje smo svi stvorili nekad tijekom života kako bismo se zaštitili od boli, povreda, razočaranja, tuge, ljutnje, zamjeranja, krivnje, srama itd. I svakim takvim izborom u našem tijelu ima sve manje životne energije, sve više „smeća“, sve više osjećaja ispraznosti, besmislenosti i život postaje recikliranje navika, moranja, prošlosti…

Kako bismo se vratili svojoj duši, kako bismo išli kroz život autentični, bez maski i bez glume – u prvom redu potrebno je zaroniti u sebe, biti iskren prema sebi, otpustiti sve blokade, srušiti zidove, odbaciti maske koje stavljamo na svoje lice u različitim životnim situacijama i napraviti mjesta svojoj autentičnosti.

Naš svijet izgleda kako izgleda zato što smo izgubili doticaj sa svojom Izvornom energijom. Odsjekli smo se od prirode, od rasta, od sebe, od Ljubavi, suosjećanja, razumijevanja…

Svaki dan imamo izbor – ranjavati sebe i druge glumeći ono što nismo i tako sve više i više padati u osjećaj ispraznosti ili imamo izbor krenuti na put vraćanja svojoj duši. Ni jedan ni drugi izbor nije bezbolan i u svakom izboru ima izazova. No, prvi izbor je jednosmjerna ulica u kojoj ćemo se kad-tad zbog vožnje na autopilotu zaletjeti u neki zid, život će nas ošamariti i prisiliti nas da se vratimo sebi. Drugi izbor je upravo sada prebaciti vožnju s autopilota na ručno upravljanje, okrenuti se u jednosmjernoj ulici u koju smo već ušli više ili manje duboko te vraćajući se na početak ulice pogledati oko sebe lekcije koje smo propustili po putu naučiti kako bismo se osnažili za nove ceste Života.

Načina za to je mnogo. Birajte ono što rezonira s vama. Ili nastavite kao i do sada. Svaka odluka je ok. Svaka odluka donosi razne posljedice i lekcije. I na kraju priče (a možda neki od nas i prije) shvatimo da je sve baš onako kako treba biti.