- Siniša Juzbašić
- Twitter, Facebook, Pixabay
Eto, stalno se nadam da neće biti potrebno više pisati, da će doći jedan dan kad ćemo zajedno disati, da mržnja neće biti jedini poznati način sporazumijevanja, da će sport biti u centru pažnje. Zašto je Michalis Katsouris morao stradati? Nije li to tužno? Jedan mladi život je zauvijek ugašen, negdje na ulici, zbog druge boje dresa, jedno se dijete bori za život, jednoj majci i jednom ocu život je zaustavljen.
Utakmica bez prisustva gostujućih navijača, gostovanje koje ne postoji i život koji je ugašen. Normalno napisi, prozivanje, zazivanje, bull shit.
Kolektivna odgovornost svih, kluba, navijača, svih navijačkih skupina, organizatora…
NE GOSPODO! Zločin ima svoje ime i prezime, žrtvu i napadača, pojedinca i nekoliko onih koji su bili sudionici. I to je to, jer druga strana ulice je zabrana svih i svega, nogomet kao u doba Corone, prazni stadioni…Varijanta B – mamice i tatice, sa sinovima koji će doći, budimo realni, samo na one velike utakmice, tražiti ulaz na tribinu jer na stadionu su zadnji put bili kad su bili mali.
Optužiti sve da su jednaki, licemjerno je i jadno, jer još nedavno u doba velikih tragedija upravo su se ti isti upirači prstom svim pokoljenjima kunuli u te iste divne plave dečke, kako su divni i hrabri, kako su pomagali ljudima prilikom velikog potresa u Zagrebu i Petrinji, pa oni drugi momci iz Splita ća vole splitske bile gasili veliki požar u svom gradu, skupljali za Petrinju itd.
Kod zločina nema skupine, osim ako se radi o ratu ili organiziranoj kriminalnoj organizaciji.
Ali, budimo realni, sport bez navijača nije sport, a oni koji sebe nazivaju normalnim navijačima realno će na stadion otići jednom do dva puta godišnje, a možda niti toliko, dok ovi momci stoje i na kiši, i na vjetru, i na suncu, i na snijegu, u svom domu, na tribini…, tražeći neki svoj put, neku pravdu, boreći se često puta protiv vjetrenjača i ‘Jezuš Marija’ bakica, znate to su one koje obično kažu ‘Jezuš Marija, kakav divljak’, a kad im taj isti sutra dan ponese tešku vrećicu iz dućana onda je dobar.
Zato kažem – zločin mora imati ime i prezime, zločin mora biti sankcioniran, kontrole moraju biti strože, granice manje propusne. Život neće vratiti ništa, ali nemojte žigosati mladiće kao goveda u toru jer možda vam je baš jedan od njih pomogao prije nekoliko dana onako šutke bez pompe i potrebe za hvalom, samo zato jer je u svom srcu čovjek, možda malo drugačiji od drugih, ali dobar, pošten i predan.
Iskrena sućut obitelji stradaloga mladića!
Juzba



