Počinjao bi užurbano, baka bi nakuhavala, dida bi se izgubio u potrazi za bakalarom, kojega je obično jeo u gostioni Kerempuh na Dolcu sa svojim kolegama.Tata je ponekad bio dežuran, ponekad ne ovisno kako bi mu u bolnici složili raspored.Mama je obično radila skraćeno u tadašnjem JAT-u na Zrinjevcu, a sestra i ja bi bili doma i razmišljali o Djeda Mrazu, hoće li nas se sjetiti i ove godine.

 

Na današnji dan sjetim se uvijek i prabake koju smo zvali Grofica, sjetim se njezinih priča i bajki koje mi je čitala napola spavajući.Naime na Badnjak je slavila rođendan pa smo imali još više razloga za slavlje.

 

Kada bih morao izdvojiti jednu jedinu riječ koja me veže za Badnjak to je toplina, toplina doma. Nekako kao nekom čarolijom iz našeg bi doma nestale sve one uobičajene svakodnevne trzavice, svi bi se trudili biti dobri, pomoći, napraviti, učiniti.Baš kao da je čarobna vila dotakla svakog od nas i posula nas vilinskom prašinom dobrote.

Kao što rekoh sestra i ja smo se nadali da nas najomiljeniji djedica neće zaobići i zamišljali smo kako on sada putuje, sa sanjkama punim darova i ljubavi.

Navečer bi se svi okupili oko bora,a sestra i ja bi mami dodavali kuglice i druge ukrase.

 

Bio sam tako siguran, tako zaštićen toplinom našeg doma, a da toga nisam bio niti svjestan. Pričali bi, smijali se, zaronjeni u čaroliju Božića.

Navečer bih zaspao sretan i sanjao djedicu. Tada to još nisam shvaćao, ali najljepši i najveći poklon već sam bio dobio, a to je bila ljubav.

 

Sretan vam Božić dragi ljudi!