Evo što govore oni koji žele resetirati ovaj svijet i uspostaviti tzv. Novi svjetski poredak, drugačiji od onog u kojem smo navikli živjeti. Govore nam kako će ograničiti slobodu govora na internetu pod krinkom borbe za demokraciju, kako će zbog globalnog zagrijavanja zaustaviti proizvodnju ugljena, plina i nafte i na taj način planski zaustaviti ekonomiju kako bi je resetirali. Po već prokušanoj metodi, kreirat će krizu kako bi mogli uvesti “red”, ali kakav? Red koji će biti skrojen isključivo po njihovoj mjeri i po njihovim planovima. Srušit će jedan svijet kako bi na njegovim ruševinama izgradili neki novi s nekim posve novim pravilima. Joe Biden je jednom prigodom, očito ne bez razloga, izjavio kako su najgori dani pred nama, a ne iza nas…
Prisjetimo se što nam je Klaus Schwab poručio: „Još uvijek ne znamo puni raspon sustavnih i strukturnih promjena koje će se dogoditi, međutim znamo da će globalni energetski sustav, hranidbeni sustav i lanci opskrbe biti duboko pogođeni.“ Što možemo iščitati iz ovih riječi? Znači, planski će zaustaviti lance opskrbe hranom i ostalim proizvodima i uslugama i tako proizvesti kaos zbog nestašice hrane. Ništa što se događa ne događa se slučajno.
Klaus Schwab s posebnom se naklonošću obraća mladima pozivajući ih na aktivno uključenje u međunarodne organizacije. „Angažman mladih generacija nikada nije bio važniji no sada.“, izjavio je, stavivši naglasak na pandemiju virusa Covid-19 i posljedice iste s kojima se sada svijet suočava. Mladima poručuje: „Pozvani ste u međunarodne zajednice da zaštitite jednakost u cjepivima, da odgovorite na Covid – 19 i spriječite buduće zdravstvene krize.“ Glavni je cilj – cijepiti cijelo čovječanstvo. „Nitko neće biti siguran ako se svi ne cijepe.“, poručuje vrlo jasno i nedvosmisleno Schwab. Kakav je to svijet u kojem nam netko nešto nameće kao obvezno? Želimo li takav svijet?
Po svemu sudeći, globalna elita na putu je stvaranja nadnacionalne svjetske vlade, jer tako se ponašaju, kao da već sada vladaju cijelim svijetom. A, ako se netko tako ponaša, znači da vjerojatno tako i jest. I upravo bi se zbog toga mlade ljude trebalo pozivati da se uključe u razvoj svojih matičnih zemalja kako bi te zemlje ostale donekle slobodne i neovisne te kako bi sačuvale svoju kakvu-takvu suverenost i ono jedino što još imaju, a to je – svoj nacionalni identitet.
Nije nimalo lako biti pod kapom globalnih integracija, jer tada gubimo mogućnost odlučivanja o svojoj sudbini, stavljajući je u ruke nadnacionalnih globalnih lidera koji žele donositi odluke za cijeli svijet. Želimo li se dovijeka pokoravati svjetskim silama ili bismo trebali početi razmišljati o tome – kako da sačuvamo ono malo suverenosti što nam je još ostalo, ako je to uopće moguće?
