Živimo u svijetu bez osjećaja, u svijetu površnosti, u svijetu društvenih mreža. Budimo realni, niti sam ja vama drag, niti me poznajete, niti ste ikad proveli dan sa mnom, barem ne većina od vas. Usamljeni ste, dosadno vam je, fali vam tračak ljubavi, dijelimo iste interese, zanimacije. Volite kao i ja izreći svoje mišljenje javno, ali ipak želite se slagati s većinom društvenomrežaša. Sve je to kratkog vijeka jer sve što ste jučer napisali već danas je zaboravljeno, već danas je dio prošlosti, beznačajno slovo na papiru.
Volite se svađati, biti vakseri, antivakseri, stvarati teorije zavjere, prekidati prijateljstva zbog drugačijeg mišljenja, a do jučer ste zajedno pili kavu. Patite za likeom i smileyem, a tko su ti ljudi like i smiley?
Velika je razlika voljeti čovjeka ili voljeti ono što on radi, to su dva pojma, dvije vrlo različite stvari. Prava ljubav blijedi, prava ljubav nestaje, a zapravo svi želimo grliti, svi želimo osjećati, smijati se, želimo biti prihvaćeni i osjećati se dobro.
I danas kad priroda pokazuje svoju ćud, važna je vijest, prokleti broj klikova, koje hvata jedna slika oca koji je izgubio ono najvrijednije – svoje dijete, iskrena emocija, plač i slom, sve to stane u jedan klik.
I to neprestano otimanje, uništavanje, samo malo sjevernije, gdje oružje govori i gine sirotinja. Takav je današnji svijet, svijet bez srca, bez duše, bez emocija.
Svijet klika i slika, svijet selfija, javnog pokazivanja kućne intime, svijet u kojem je sve nebitno bitno, a bitno postaje nebitno. Svijet kakav poznajemo nestaje, mijenja se brzinom svjetlosti, mijenjamo se i mi, a da toga nismo ni svjesni – pod pritiskom sve bržeg i bezobzirnijeg načina života. Ljudi odlaze, ali i dalje ne shvaćamo, da je svaki zagrljaj bitan, da je svako jutro posebno jer možda već sutra neće biti vremena za ljubav.
