Nosači bočica s otrovima, pobornici razdora i podjela suočeni sa svjetlošću tada nestaju sa scene i povlače se u svoje tamne odaje. Njihova zloba je na čekanju. Neka tamo slobodno i ostane.

Neka ovim svijetom zavlada mir. Život je tako kratak. Čemu grabež, čemu otimačina, čemu te silne laži, prijevare, podmetanja, čemu sve to ako znamo da smo svi mi tu u prolazu, da su naše duše u šetnji kroz naša tijela i da je svaki dan jedan novi blagoslov, jedna nova prigoda za slavlje života? Jednom kada dođe kraj, onda je kraj, a svaki je kraj opet neki novi početak i novo putovanje u nepoznato koje se na taj način, tim novim početkom nastavlja.

Osmijeh kojega smo nekome poklonili, taj će netko pokloniti nekom drugom i trajno će se poklanjati dalje i dalje i ostavljat ćemo vječno jedni drugima nešto u naslijeđe i sve što činimo bit će dio vječnosti.

Tako funkcionira vječnost. Ona se ne boji rađanja i umiranja. Ona zna da ne može nestati. Nestajanje je samo privid. Stalno smo tu. Svi. Odlazimo i vraćamo se, susrećući jedni druge. Vremenski smo putnici kroz nepoznato, a opet toliko poznato, zar ne? Zato, živimo bez straha. Živimo punim plućima. Budimo hrabri i odlučni u odbacivanju svega negativnog kako bismo napravili prostor za pozitivne misli, dobre ljude i događaje koji će nas ispuniti. Tako izoštravamo vid našim dušama.

Radujmo se svakom novom danu, svakom satu i minuti tog dana! Jer jedan će od njih svima nama biti posljednji. Sama svijest o tome trebala bi nas činiti poniznima pred čudom života i prirodom čiji smo sastavni dio svi mi u jednakoj mjeri. Taj kraj je samo privid, naravno. Ali dovoljno snažan privid da nas učini svjesnima našeg putovanja.

Ne stojimo na mjestu, stalno smo na tom putu spoznaje. Hoćemo li ga prespavati ili otvoriti oči? Putnici zatvorenih očiju neće osjetiti puninu života. Probudimo se! Radujmo se! Budimo svjesni tih tračnica po kojima prolazimo jedni kroz druge na tom čudesnom putovanju zvanom Život. Probudimo snagu zajedništva koja živi u svima nama.

Ne pristajmo na svijet privilegiranih i potlačenih, na svijet vladara i robova, kraljeva i prosjaka, zakonom zaštićenih s jedne strane i obespravljenih ljudi s druge strane. Nitko nije zaslužio biti obespravljen, napušten i sam. Svatko zaslužuje šansu za život dostajan čovjeka. Svatko zaslužuje zagrljaj i lijepu riječ. Poklonimo nekome radost. Učinimo sve što je u našoj moći da takav svijet pun nepravdi nestane i da se konačno probudimo u jednom novom, boljem svijetu – jednakih šansi za sve – koliko god to utopijski zvučalo.

Budimo puni vjere u nemoguće, jer moguće je ono što mislimo da jest. Moć je u našim rukama, samo to zaboravljamo i nismo dovoljno svjesni te moći. Živimo uspavanim životima s povremenim buđenjima naše svijesti o svemu onom što bi u trenu ovaj svijet moglo promijeniti kada bi ljudi osvijestili moć zajedništva. Otuđenje nismo tražili. Ono nam je servirano od strane samoizabrane elite koja nas želi pokoriti i pretvoriti u poslušne robove njihovih bolesnih ideja. Ta ista elita planski nas dijeli putem politike i medija. Odbacimo podjele. One su sile zla koje pobjeđujemo jedino ljubavlju.

Okrenimo se stoga jedni drugima, oprostimo jedni drugima sve i krenimo dalje zajedno u izgradnju bolje stvarnosti za sve ljude, a ne samo za izabrano društvo. Sreću možemo do kraja osjetiti jedino kada je dijelimo s drugim ljudima. Nitko na pustom otoku ne može biti sretan. Baš nitko.

Blagdani su vrijeme kada se to najbolje osjeti. To su dani kada ljudi kreću ususret jedni drugima, nošeni silom dobra, vođeni svjetlošću, potaknuti ljubavlju i magnetizmom zajedništva. Sjetimo se tog divnog osjećaja u sve dane i budimo jedni drugima svjetlost, budimo jedni drugima nada, budimo jedni drugima radost, budimo jedni drugima najljepši dar.

Istina je. Najljepši darovi života su ljudi koji su trajno nastanjeni u našim srcima i u čijim srcima mi živimo. Tu u našim srcima su svi ukrasi života, tu je toplina, tu je radost života. Jedni smo drugima snaga. Pogledajmo stoga u naša srca, uđimo u svaku sobu tog nepreglednog prostranstva ljubavi i zagrlimo sve duše na koje ćemo tamo naići. I ostanimo tamo još dugo.

Zadržimo taj duh dobrote, mira, ljubavi i zajedništva i svaki će novi dan biti novi doživljaj i još jedan korak ka svijetu iz bajke, od kojega smo posve neopravdano odustali kada nam je netko nedovoljno upućen u tajne života i postojanja rekao da sada prestaje djetinjstvo i počinje ozbiljan život. Zašto bi moralo biti tako? I, tko je taj koji određuje granice nekih životnih razdoblja? Ne, djetinjstvo ne mora prestati nikada. Dozvoljeno nam je sanjati cijeloga života. Dozvoljeno nam je vjerovati u bajke i u svijet pun ljubavi.

Sretan vam i blagoslovljen Božić!