Danas ujutro skuhala sam kavu i ušla u kvantnu harmonizaciju na malo više od 15 minuta. Nakon toga planirala sam napraviti vježbu disanja, ali sam vidjela da mi muž uskoro izlazi iz stana pa sam odlučila to pomaknuti na vrijeme kad ode, tako da ga mogu pozdraviti i ispratiti. Za to vrijeme natočila sam kavu u šalicu i odnijela ju u dnevnu sobu.

Kad je muž bio na izlasku, krenula sam prema njemu, zapela za kabel, kabel je zapeo za šalicu i čašu vode i po stolu i podu i meni prolila se cijela kava i pol čaše vode. A onda kako nisam shvatila kako se sve to dogodilo u toj sekundi, krenula sam prema kuhinji po nešto s čime ću sve to obrisati, ali sam za kabel zapela još jednom, tako da je šalica pala na pod u lokvu kave i neke kapljice kave završile su na friško opranoj plahti.

Realno gledajući, situacija je jednostavno takva. Nespretno sam zapela, tekućina se prolila, zapela sam ponovno, šalica je pala na pod i ostala čitava. Laptop na stolu nije bio dotaknut ni jednom kapljicom tog reda koji je u sekundi postao nered. Sreća u nesreći. No… Ono zbog čega ovo pišem je moja reakcija na koju nisam najponosnija, no takva je kakva je.

Prva reakcija bila je zbunjenost, ljutnja prema sebi, onda nemoć i panika kako da to uopće krenem čistiti i s čime, onda ljute misli poput ovih: „Kako si to mogla napraviti?!?!? Mogla si šalicu razbiti! Šalicu koju ti je poklonio dragi bivši učenik u zadnjoj školi u kojoj si radila! Mogla si uništiti laptop! S kojim novcima bi onda kupila drugi s obzirom da si nesposobna zarađivati?“

Zaista se nadam da me pozorno pratite.

Znači…

Pod A imamo:

Činjeničnu situaciju koju sam opisala gore. Šalica je čitava, laptop je neoštećen, samo je prolivena tekućina.

Pod B imamo:

Moj doživljavaj situacije kao nečeg strašnog, kao nečeg pogrešnog, kao nečeg što je poremetilo moje planove i očekivanja te moju sliku o sebi, što mi je zadalo neplanirani posao, zbog čega sam se počela ljutiti na svoju nespretnost, od čega su krenule misli o tome što se moglo dogoditi (a nije se dogodilo), a sve to vodilo je zaključku da ne vrijedim, da sam nesposobna, to se na neki način povezalo sa situacijom koja me muči… i hopala, u 3 sekunde imam u glavi čitavu nepotrebnu, iscrpljujući dramu, zbog čega?

U svojoj ljutnji postavila sam pitanje samoj sebi: „Što učim iz ovog iskustva?“

Prvi odgovor glasio je: „To ti je lekcija da se ne trebaš sa svojim željama i planovima prilagođavati mužu da bi ga pozdravila i ispratila. On tebe jučer nije ispratio niti pozdravio na izlasku. Zašto bi ti ispratila njega? Kriva si jer pokušavaš drugima udovoljiti.“

S obzirom da već znam prepoznati što je priča majmunskog uma, a što je priča mog Izvornog dijela, čim sam u tim riječima osjetila neku dozu napada, dozu krivnje koja raste u meni, znala sam da je to priča nekog mog ranjenog dijela mene, priča mog majmunskog uma koji me štiti od toga da se suočim i ponovno osjetim taj ranjeni dio sebe.

Nakon toga, odmaknula sam se od svoje ljutnje i povezala se sa Sobom i postavila isto pitanje: „Što učim iz ovog iskustva?“

Odgovor je bio vrlo slojevit, a energetska pozadina odgovora imala je okus mira, utjehe, poštovanja i ljubavi… nešto potpuno drugačije od prvotne drame.

Odgovor je išao u više smjerova. Prvi smjer dovodi u pitanje što uopće znači pogriješiti i vraća me u traume iz djetinjstva kada se netko naljuti jer sam zbog svoje nespretnosti, zbog nedovoljno razvijenih motoričkih i psihičkih funkcija nešto prolila, razbila, strgala… Vikala sam na sebe vjerojatno kako su vikali na mene drugi dok sam bila mala. A oni su vikali na mene jer su vjerojatno vikali i na njih.

Onda se pojavio smjer u kojem sam dobila pitanje: „Da imaš dijete i da je dijete to napravilo, kako bi reagirala u toj konkretnoj situaciji?“ Bila sam iskrena prema sebi i rekla sam u tom svom unutarnjem dijalogu: „Vjerojatno bih poludjela, počela psovati, naljutila se, vjerojatno bi mi se faca izobličila od te ljutnje, počela bi vikati da zašto ne pazi malo više, da sad moram to počistiti… Nespretnost, razvojnu fazu djeteta, prirodno ljudsko bih nazvala pogreškom, u djetetu vjerojatno izazvala šok, stres i traumu iz koje bi mogli nastati programi da ne vrijedi, da je ono pogreška, da je biti čovjek pogrešno, da je pogrešno nešto ne znati i nešto tek učiti i razvijati neke vještine.“

I zaboljela je ta spoznaja, ali ne više onoliko koliko su me takve spoznaje boljele prije samo nekoliko mjeseci. Sada je zaboljelo na sekundu, kako bih otkrila gdje u tijelu postoji identifikacija za traume koje sam doživjela jer sam čovjek koji je nekad nespretan, nepažljiv, nedovoljno koncentriran, koji nekad nešto ne može iz prve, već uči kroz „pogreške“… Kroz vježbu disanja onda sam radila i na toj identifikaciji.

Bilo bi zaista lijepo kada bi shvatili iz ovog teksta nekoliko stvari.

1.  Postoji razlika između objektivne Stvarnosti koja je neutralna (ni dobra ni loša, jednostavno jest) i našeg doživljaja te Stvarnosti.
2.  Naš doživljaj Stvarnosti pod velikim je utjecajem podsvjesnih programa, šokova, stresova i trauma, pa čak i generacijskih trauma te blokiranih i potisnutih emocija.
3. Promatranje vlastite reakcije i paralelo promatranje objektivnije verzije Stvarnosti omogućuje da napravimo izbor: prekinuti svoju identifikaciju sa podsvjesnim ograničavajućim programima, pozabaviti se s tim energijama ili reagirati automatski kako smo naučili kroz život. 
4. Poznavanje suptilnih razlika unutarnjih procesa vraća moć i odgovornost za život u naše ruke, jer tada je moguće svjesno upravljati tim unutarnjim procesima umjesto da ti unutarnji procesi upravljaju našim mislima, odlukama, akcijama te doživljavanjem emocija, sebe, drugih i svijeta oko sebe.

Ako ste pročitali ovaj tekst i shvatili poantu, svaki puta kada se osjetite nemoćno i kao žrtva života, vaše Izvorno Ja javit će se na neki način, kao alarm koji govori: „Nije istina da si žrtva i ti to jako dobro znaš. Samo biraš ostati žrtva, jer takav način postojanja ti je poznat, a zato što je poznat misliš da je siguran.“

I neće se to dogoditi zato što sam ja energetski radila na ovom tekstu s bilo kakvim skrivenim ciljem, jer nisam. Samo sam ga napisala i u njega unijela svu svoju ljubav i svu svoju energiju ovog svakodnevnog, običnog i naoko beznačajnog događaja. To će se dogoditi zato što je došlo vrijeme u kojem Izvorno Ja svakog čovjeka želi živjeti i izraziti se u skladu sa svojom misijom i svrhom izvan unutarnjeg podsvjesnog zatvora identifikacija s traumama, potisnutim emocijama i ograničavajućim programima.

Tu sam za vas, kada odlučite krenuti na put odbacivanja uloge žrtve (koja se nekad izmjenjuje s ulogama spasitelja i nasilnika). Theta tretmani i postoje kako bi bili pomoć, podrška, vodstvo, usmjeravanje na putu povratka vašoj jedinstvenoj Pjesmi Srca. Naravno, to nije jedini alat s kojim možete putovati niti treba biti glavni alat. Osmišljen je kao povremeno osvježavanje, podrška, poduka da bolje razumijete sebe i da se lakše (nekad i brže) izvučete iz situacija kada podsvijest napravi petlju iz koje se čini da ne možete van zbog unutarnjih obrambenih mehanizama.

Više informacija možete saznati putem maila putpjesmesrca@gmail.com, na broj mobitela 098 956 8479 ili kroz privatne poruke na FB stranici Put Pjesme Srca.