Ali vremena su prolazila i postupno je to Znanje nestalo… Formirali su se društveni šabloni, pretvarajući ljude Slobodnog duha u zombirane robove sustava… 

 U dalekoj prošlosti, na području suvremenog Apeninskog poluotoka, postojala je moćna Romulova država – Rimsko Carstvo. Bio je to strašan i borben robovlasnički državni entitet koji je vodio agresivnu vanjsku politiku. U toj je državi procvjetala neljudska praksa odnosa s javnošću, koja je u povijesti dobila često korišten naziv “kruha i igara”. Drugi dio ovog koncepta uglavnom su bile borbe gladijatora. 

Postojala su vremena kada su ljudi posebno trenirani da kada nastupaju u arenama, trebaju ubijati one koje vole kako bi zadovoljili one na vlasti i gomilu (rulju) Rima. Moguće je da je ta “zabava” postojala i prije. Upravo je do nas došla zbog povijesti Rima, kao i zbog poznatog u povijesti ustanka robova gladijatora pod vodstvom Tračanina Spartaka – čovjeka koji se usudio osporiti postojeći sustav i koji je također posjedovao izvanredan vojni talent, koji je s tisućama svoje braće mogao zadržati prijeteće rimske legije. 

Međutim, ponavljamo da možemo s određenim stupnjem sigurnosti tvrditi da je takvo što postojalo i u ranijim vremenima. A takve “zabave” počele su upravo od vremena kada je u društvu došlo do prijelaza s duhovnog i kreativnog vektora razvoja na potrošački. Budući da je, zapravo, za pravog, zakulisnog “izumitelja” ovog kazališta – sustav – zapravo nevažno kojim će sredstvima manipulacije ostvariti svoje ciljeve. Njegov cilj je izvući ogromnu količinu emocija (bilo pozitivnih ili negativnih), kao i spustiti čovjeka na ekstremno nisku životinjsku razinu. 

Sada ćemo napraviti let na “čarabnom tepihu” naše mašte i preseliti se iz starog Rima u suvremeni svijet. Što ćemo vidjeti? Istu sliku. Svi isti sistemski alati koji su promijenili samo vanjski omot, promijenili su izgled, ali su i dalje nepromijenjeni u svojoj biti. Zahvaljujući istoj dualnosti ljudske prirode, sustav i dalje preuzima u svoju nezasitnu utrobu još više ljudske energije tek sada uz pomoć televizije i interneta i to u mnogo većim razmjerima. Ogromni valovi emocija izlijevaju se s tribina stadiona, TV ekrana, masovnih emisija – nogomet, boks, borbe bez pravila. I ovo je samo početak ove beskrajne liste alata sustava, uz pomoć kojih iz čovječanstva ispumpava snagu pažnje istovremeno nas ostavljajući praznima i nezainteresiranima za njegove daljnje zakulisne igre.

Kao što znate, potražnja stvara ponudu. Zašto su ljudi toliko zainteresirani za takve spektakle, kako u ono vrijeme, tako i sada? Svi znamo da se većina ljudi smatra dobrima i miroljubivim, ali otkud u tom slučaju ta žudnja za gledanjem okrutnih scena nasilja na ekranu ili u stvarnom životu u čovjeku? Koji mehanizmi djeluju u čovjeku u tim trenucima? Svi znamo da nitko neće svojevoljno raditi ono što mu se ne sviđa. Dakle, ako gledamo takve krvave emisije, to znači da nam se sviđaju. To nam donosi malo zadovoljstva. Tko je to u nama koji se potajno raduje i uživa u činjenici da je netko umro ili se osakatio, ili ostao živ i neozlijeđen? To se ne odnosi na psihologiju, to je nešto što leži mnogo dublje. Nije li to manifestacija podsvjesne borbe za dominaciju i opstanak svojstvene životinjama? 

Čovjek tuče drugog čovjeka zbog novca i samopotvrđivanja, a gomila istih ljudi sjedi i galami gledajući ovo. O kakvoj civiliziranosti mi tu govorimo? O kakvoj je to kulturnoj razini suvremenog čovječanstva riječ kad je takva primitivna i divlja “zabava” ljudima zanimljiva? Uostalom, oni koji su u ringu, i oni koji ih gledaju, na istom su valu nečovječne prirode. 

Napominjemo da ne govorim o štetnosti tjelesne discipline i tjelesne kulture kao takve. Nitko nije protiv fizičkog razvoja i zdravlja. Dapače, čak i obrnuto. Tjelesna kultura i sport (mislim na veliki sport) su različiti pojmovi. Sport (veliki sport) je ogroman posao izgrađen na ljudskom znoju i krvi, uništavajući ljudske živote i donosi goleme profite njihovim vlasnicima. 

Sportaš postaje jači na putu do uspjeha i pobjede. To je djelomično točno – uostalom, bez samodiscipline i marljivosti neće biti zadovoljavajućih rezultata.  Ali ovo je samo jedna strana medalje. Mnogi šampioni, ostvarivši velike pobjede, koje su godinama iščekivali, kada bi se konačno našli na pijedestalu, rekli su da je unutar njih bila praznina i apatija umjesto očekivane sreće. Štoviše, što se više pažnje i snage ulagalo u postizanje cilja, to se više osjećala unutarnja pustoš. 

Suština je da i gladijatori i publika imaju jedan problem – unutarnju prazninu, koju oboje pokušavaju nekako popuniti. Ali nemoguće ju je ispuniti vanjskim akcijama i predstavom. A sustav je samo iskoristio činjenicu naše nesvjesnosti, samo mu je to dalo prednost. Ali više nema tu prednost. 

Ovdje se postavlja pitanje: što bi trebali učiniti svi ljudi koji su prevareni sustavom? Sami sportaši, na primjer? Što bismo svi mi ljudi koji živimo u iluzijama sustava, a toga i ne shvaćamo? Svi smo u istom čamcu, koji odavno propušta. Međutim, malo nas to primjećuje ili razmišlja o tome. Ali kamo sada ide čovječanstvo. Naše neznanje je korisno za sustav. Uostalom, kako kažu: “Najbolji rob je onaj koji ni ne shvaća da je rob.” Što učiniti? 

Kao i u svemu, potrebno je znanje, i to znanje da se sport više ne doživljava kao samosvrha i sredstvo za postizanje superiornosti nad nekim, već, prije svega, kao alat za samoograničavanje i samodisciplinu, kako bi tijelo pravilno ispunjavalo zadaće samog čovjeka – odnosno Duha.

Što se tiče konkurencije, također je potrebno potpuno promijeniti vektor iz suprotstavljeno-natjecateljskog u čisto prijateljske utakmice. I onda, bez ikakvih regalija i drugih stvari koje razvijaju ponos i svađu. Ali trebalo bi biti obrnuto, oni bi trebali biti usmjereni na uzajamnu pomoć, uzajamnu suradnji, zajedničko prevladavanje bilo kakvih vanjskih prepreka. 

Bez sumnje, mnogi će se sportovi promijeniti ili čak nestati, ali tako im je suđeno da bude. Zašto razvijati nešto što čini čovjeka nečovjekom? I, naravno, treba potpuno ukinuti agresivno-traumatično-sakateće sportove. 

Svaki sport najprije mora biti oruđe tjelesne discipline i ljudske kulture. Svi sportaši svu svoju snagu, energiju, pažnju trebaju mirno preusmjeriti na razvoj svojih unutarnjih potencijala, a sport će za njih postati samo zdrav hobi, hobi i način aktivnog i zanimljivog provoda. 

Sigurni smo da kada se cijelo čovječanstvo digne u Duhu, skine okove sustava, onda će takvi “rudimenti” nestati sami od sebe. Stoga je tako važno što prije širiti znanje o onome što se događa među čitavim čovječanstvom. 

Nije uvijek bilo ovako! Samo nemojte previše vjerovati prezentiranoj povijesti. Trebali biste pokazati malo znatiželje, a istiniti odgovori naći će onoga kome je stalo. Čovjek mora shvatiti je da je puno više od životinje koja se bori u ringu. Mora shvatiti da je on neograničen potencijal. Tek tada čovjek postaje Čovjek – kruna prirode. (Inače je samo karika u lancu ishrane). Svaki čovjek može puno! U najmanju ruku, treba početi tako da prestane biti pasivan i ravnodušan prema vlastitoj sudbini, a u budućnosti, prema sudbini cijelog čovječanstva. 

Apsolutno svaki čovjek igra presudnu ulogu u budućoj sudbini cijelog čovječanstva! Svi oni koji su naučili pravu istinu o tomu tko je čovjek trebaju je prenijeti dalje. I tada promjene neće dugo trajati. Zapravo je vrlo lako izgraditi zdravu, skladno razvijenu zajednicu svih ljudi na Zemlji – Kreativno društvo. Pogotovo sada, kada to već znamo. Važno je ne čekati, nego aktivno-izvedivo sudjelovati u ovoj izgradnji. Taj zadatak nitko neće izvršiti umjesto nas. I nije važno da li čovjek daje veliki ili mali doprinos ovoj izgradnji. To uopće nije važno. Sve ovisi samo o iskrenosti namjera. 

Sada su se stvorili takvi jedinstveni uvjeti u kojima čovječanstvo može iskoristiti svoju priliku i okrenuti monadu prema kreativnom – stvaralačkom razvoju civilizacije. Ona može stvoriti potpuno novi društveni svjetski poredak, za razvoj čovječanstva na konstruktivan i kreativni način. Osobni doprinos svakog čovjeka zajedničkom cilju takve preobrazbe društva vrlo je važan.

Drago čovječanstvo! Publiko i sportaši, njihova rodbino i prijatelji, i svi-svi-svi – MI smo jedna obitelj – čovječanstvo! Bili smo prisiljeni zaboraviti na ovo, ali počinjemo se toga prisjećati. I djelovati. Možemo, stvarno možemo promijeniti svoju sudbinu na bolje! A zajedno će nam to biti lakše! Šansa postoji, zajedno možemo i trebamo je iskoristiti. Samo moramo odlučiti i napraviti izbor, pravi izbor, i tada nas nitko i ništa ne može zaustaviti. Moramo samo izabrati – u kojem svijetu želimo živjeti? Mi, naša rodbina, prijatelji, naša djeca, unuci – svi! I svatko je svatko od nas! I stoga, sve ovisi o postupcima svakog od nas!