Jezuitski red, s gotovo 500 godina geopolitičkog djelovanja iza sebe, isključivo je muška organizacija koja je strukturirana poput tajnog vojnog reda budući da od svojih članova zahtijeva tajne prisege i potpunu poslušnost svakom izravnom nadređenom, tko je On u konačnici nadređeni General (često zvan Crni Papa, budući da se oblači u crno i “stoji u sjeni” Pape).

“Družba Isusova” – kako je službeno poznata – Vatikan je izvorno koristio za borbu protiv raznih reformističkih pokreta u Europi, zbog čega je Vatikan izgubio velik dio svoje političke i vjerske moći. Njihov glavni cilj uvijek je bio održati Vatikan kroz vladavinu svjetovne moći.

Bijeli papa i crni papa

Isusovački red ima potpunu kontrolu nad vatikanskom institucijom (katolički kler i njegova hijerarhija) od 1814. (vidi: Povijest ugnjetavanja), a također trenutno kontrolira i druge organizacije, zajedno s Malteškim vojnim redom:

Mattew Festing, meštar Malteškog reda i papa Franjo

Još jedno od njegovih najvećih oružja je Suvereni malteški viteški red.

Ovaj Viteški red potomci su templara (onih koji su zadržali svoj novac nakon što su raspušteni) i bili su svjetski bankari i ljudi na važnim položajima u posljednjih 900 godina. David Rockefeller, Amchel Mayer Rothschild, Bush stariji, Himmler i von Pappen (moćni nacisti), španjolski kralj (kralj Jeruzalema), Henry Luce (osnivač časopisa Time), Allen Dulles (bivši šef CIA-e). Svi su oni Malteški vitezovi podređeni Vatikanu i kao posljedica toga crnom papi.

Juan Carlos I. kralj Španjolske (kralj Jeruzalema)



Bivša pokojna kraljica Ujedinjenog Kraljevstva Elizabeta II




Reinhard-Gehlen


švedska kraljevska kuća


Juan Jose iz Austrije


Luj XVI


Umberto II


princ-Bernhard i još mnogi drugi…

Ostale organizacije:

UN NATO
Europska komisija (izvršna grana Europske unije)
Vijeće za vanjske odnose
Razne središnje banke
Velike korporacije
Tajne službe
Brojna društva i kultovi kao što su masonerija i Opus Dei.

Vatikan je suverena država koja posjeduje:

– Šef države i kabineta (Sveta Stolica, koja se sastoji od nenasljedne papinske monarhije i Kurije).

– Centralna banka (Vatikanska banka). Katolička crkva je najveća financijska moć, najveće bogatstvo i najbolji vlasnički akumulator koji postoji, ima više materijalnog bogatstva od bilo koje druge institucije , korporacije, banke, zakladničkog diva ili vlade u cijelom svijetu.

Dimne zavjese Jacka T. Chicka

– Pravila o nadležnosti: Kanonsko pravo, Admiralitetsko pravo / Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora, Zrakoplovno pravo.

Otprilike 150 međunarodnih sporazuma (ugovori koji su se prije zvali Konkordati ili Lateranski paktovi, koji Vatikanu daju posebne privilegije).

– Velika skrivena mreža tajnih arhiva (procijenjena na 84 kilometra polica), te velika zbirka antičkih umjetnina u Vatikanskim muzejima.

– Kongregacija za nauk vjere, nasljednik Inkvizicije i od 2005. u režiji Amerikanca Williama Levade.

– Talijanska policija i Papinska švicarska garda koja se sastoji od samaca katolika sa švicarskim državljanstvom i vojnom obukom.

Isusovci, katolički kler i Malteški vojni red (kao i drugi od mnogih kraljevskih ili papinskih vojnih redova) imaju ekstremnu patrijarhalnu kulturu. Ova vrsta krute društvene strukture jedan je od glavnih aspekata fašističkih skupina.

Isusovci nemaju žena. Nemaju ljubav žene. Jer da bi imali ženu, da bi imali ženu, morali bi imati odanost svojoj ženi i obitelji, a nisu se mogli pokoravati Vrhovnom poglavaru. To je razlog zašto se nikada neće vjenčati i to je jedan od velikih ključeva njihovog uspjeha (Eric Jon Phelps).

( Bivši isusovac) Charles J. O’Byrne, koji sebe opisuje kao “otvorenog homoseksualca”, vjeruje da je 70% svećenika u njegovoj grupi gay. [2]

Konferencija katoličkih biskupa SAD-a naručila je istraživanje koje je pokazalo da se četiri posto svih svećenika koji su služili u SAD-u od 1950. do 2002. suočilo s nekom vrstom seksualnih optužbi. [3]

Poznato je da su neki američki biskupi i svećenici prebačeni u druge župe ili biskupije nakon što su optuženi za pedofiliju. Ali optužene svećenike crkvena hijerarhija često premješta u druge zemlje, gdje oni nastavljaju raditi s djecom i također uspijevaju izbjeći sudski proces ili izručenje. Upravo je to uzrok trenutne krize vjerodostojnosti Katoličke crkve u Sjedinjenim Državama.  

Isusovački red danas broji oko 19.000 članova, od kojih je oko 13.500 svećenika, od kojih su neki položili 4. isusovački tajni zavjet u kojem se ubojstvo “heretika” ne smatra zločinom . Redovi isusovaca se smanjuju: od 36 000 članova na vrhuncu reda sredinom 1960-ih, na 26 000 1983. i 23 000 1995. godine.  

Malteški viteški red ima oko 12 500 članova (bez volontera), a Opus Dei ima oko 26 000 članova u celibatu (bez volontera).

Postoje stotine masonskih velikih loža i tisuće takozvanih “regularnih masonskih loža” diljem svijeta. Te lože vjerojatno imaju nekoliko desetaka tisuća članova na visokoj razini. Visoke razine masonerije sudjelovale su u subverziji i organiziranom kriminalu u mnogim prilikama kroz povijest. Postoje i druge slične diskretne organizacije, poput Rozenkrojcera, Rotary klubova itd.

Isusovačko-masonski križarski pohodi Vatikana, sve do današnjih dana, pokazuju svoju zločinačku doktrinu „dominacije punog spektra“ koju provode diljem svijeta kroz:

– Rat, genocid i depopulacija (nedavni primjeri: genocid među starosjediocima Kanade 1880.-1984., srpski genocid, kojim je upravljao Vatikan tijekom Drugog svjetskog rata s tekućim sudskim sporom u SAD-u i trenutni genocid nad šiitskim muslimanima u Iraku , s više od 1.217.892 umrlih)

– Političke pobune.

– Ekonomsko ropstvo.

– Loša kvaliteta prehrane, zdravlja i stanovanja.

– Propagandna vlast (kroz obrazovanje, medije, znanost i religiju).

– Represija suvereniteta, savjesti i duhovnosti.

Povijest

Alberto Rivera rođen je u Las Palmas de Gran Canaria 1935., a umro je u Broken Arrowu, Oklahoma, 1997. Bio je isusovački svećenik, odrastao je s njima od svoje 7. godine i kao takav živio je do 1965., u kongregaciji protestanata i katolika U Gvatemali je pred 50.000 ljudi razotkrio svoju tužnu stvarnost.

Ignacije Loyola rođen je 1491. godine u dvorcu Loyolas, u Baskiji, u Španjolskoj. Budući da je bio svećenik Rima, 1534. godine stvorio je diskretnu organizaciju za kontrolu umova europskih vođa putem hipnoze, vještičarenja, čarobnjaštva i kontrole uma. Loyola je komunicirao s duhovnim svijetom kako bi “prosvijetlio” svoj um, pa su ga uhitili dominikanski redovnici, koji su bili zaduženi za španjolsku inkviziciju, ali su ga inkvizitori pustili unatoč njegovim čudnim aktivnostima.

Loyola je postigao “prosvjetljenje” kroz sustavnu meditaciju, molitvu, kontemplaciju, vizualizaciju i ekstazu. Služio se filozofijom, metafizikom, logikom, psihoanalizom, psihologijom, hipnozom, telepatijom, parapsihologijom (znanstveno čaranje), psihijatrijom i psihoterapijom. Kada je došao na vlast u Vatikanu, svoju okultnu organizaciju smjestio je pod okrilje rimokatoličke institucije. Na taj su način Iluminati postali najvažniji ogranak isusovačkog reda. Loyola je znao da će na kraju isusovački Iluminati moći kontrolirati svjetsko gospodarstvo, međunarodno bankarstvo, vojne snage, sve grane čarobnjaštva i religije, bacajući čovječanstvo na koljena da služi Papi. 

Godine 1539. Ignacije Loyola otišao je pred papu Pavla III i predstavio koncept novog svećeničkog reda, nazvanog Družba Isusova čija je svrha bila služiti “Njegovoj svetosti”, papi se ideja svidjela i odobrio ju je 27. rujna 1540. Loyola je postao prvi isusovački generalni poglavar i proglašen je nedodirljivim. 

Ignacije Loyolski pred papom Pavlom III

Kroz povijest kršćanstva protestantizmu su prijetili strašni neprijatelji. Kad su prošli prvi trijumfi reformacije, Rim je okupio nove snage i pojavio se isusovački red, najokrutniji, najbeskrupulozniji i najmoćniji od svih pobornika papstva. Odsječeni od zemaljskih veza i ljudskih interesa, mrtvi za afirmaciju prirodne naklonosti, razum i savjest potpuno ušutkani, nisu poznavali nikakva pravila, nikakve veze osim onih iz svog reda, i nijednu dužnost osim proširiti svoju moć. Kristovo evanđelje omogućilo je svojim sljedbenicima da upoznaju opasnost i izdrže patnju, a da ih hladnoća, glad, težak rad i siromaštvo nisu obeshrabrili; da podigne zastavu svoje istine pred mučilištima, tamnicom i lomačom. Za borbu protiv ovih sila, Jezuitizam je nadahnuo svoje sljedbenike fanatizmom koji im je omogućio da izdrže ove opasnosti i da se svim oružjem prijevare suprotstave snazi ​​istine. Nije bilo zločina prevelikog da bi ga počinili, nijedne prijevare koja je bila previše osnovna da bi je mogli prakticirati, nijedne maske koja im je bila preteška za pretpostaviti. Zakleti se na vječno siromaštvo i poniznost, njihov cilj bio je steći bogatstvo i moć, biti odan rušenju protestantizma i ponovnoj uspostavi papinske prevlasti.

Kad se pojave kao članovi svoga reda, nose veo svetosti, posjećuju zatvorenike i bolnice, služe bolesnima i siromašnima, tvrde da su se odrekli svijeta i nose sveto ime Isusa, koji je posvuda išao čineći dobro. Ali ispod ove nevine vanjštine često su se skrivale najzločinačkije i najsmrtonosnije svrhe. Temeljno je načelo poretka da ciljevi opravdavaju sredstva. Prema ovom kodeksu ponašanja, laganje, krađa, krivokletstvo, ubojstvo nisu bili samo oprostivi nego i pohvalni, kada su služili interesima crkve. 

Pod raznim krinkama Jezuiti su se probijali u državne urede, penjali se na ljestvici da bi postali savjetnici kraljeva i oblikovali politike nacija. Postali su sluge da špijuniraju svoje gospodare. Osnovali su sveučilišta za djecu prinčeva i plemića; i škole za obične ljude; a djeca protestantskih roditelja bila su privučena obdržavanju popovskih obreda. Sva pompa i vanjsko razmetanje papskog štovanja dovedeni su da zbune um i zaslijepe i zarobe maštu, i tako su slobodu za koju su roditelji krvarili i mučili, djeca izdala. Jezuiti su se brzo proširili Europom, a kamo god bi stigli, slijedila je obnova papstva. [EG Bijeli, Velika borba, str. 234, 235 Pacific Press Assn., 1911]. 

Papa Klement XIV 

Papa Klement XIV. je 21. srpnja 1773. “zauvijek poništio i ugasio Jezuitski red”. Francuska, Španjolska i Portugal neovisno su shvatili da se Jezuiti miješaju u državne poslove i da su stoga neprijatelji vlasti. Papina reakcija bila je odgovor na pritisak monarhija. Portugalski kralj Josip potpisao je dekret kojim su isusovci proglašeni izdajicama, buntovnicima i neprijateljima kraljevstva.

Klement XIV. umro je od trovanja u Rimu 22. rujna 1774. i pokopan je u Patrijaršijskoj vatikanskoj bazilici, u mauzoleju kojeg je projektirao Antonio Canova.

Pio VII

Ali nisu bili stvarno eliminirani i pedeset godina kasnije, Pio VII, u kolovozu 1814., vratio je isusovcima njihova prijašnja prava i privilegije. Učinio je to istodobno s posljednjim udarcima Bečkog kongresa i formiranjem Svete alijanse (1815.) da se odupre svjetlu rastuće demokratske slobode u Europi.

Protjerivanje i zatiranje Družbe Isusove u 18. stoljeću

Sredinom 18. stoljeća isusovci su protjerani iz najvažnijih katoličkih monarhija:

Iz Kraljevine Portugal (čiji je kralj nosio titulu “Najvjerniji kralj”) 1759. godine, optužen od strane markiza od Pombala za poticanje pokušaja atentata na kraljev život.1

Kraljevine Francuske (“starije kćeri Crkve”, čiji je kralj bio “najkršćanskiji kralj”), 1762., pod vladom vojvode od Choiseula, au kontekstu kontroverze između isusovaca i jansenista, pravni položaj Tvrtka nakon financijskog skandala, a njegovo postojanje, uz doktrine koje su branili (laksizam, kazuizam, tiranoubojstvo) smatralo se nespojivim s monarhijom.2
Iz Kraljevine Španjolske (“Katolička Monarhija”) god. 1767., kojeg je Campomanes optužio za poticanje Esquilache pobune  
u kraljevstvu Napulju , a nekoliko mjeseci kasnije, 1768., u vojvodstvu Parme (oboje povezane s kućom Bourbon, ali s drugim suverenima).

Protjerivanja prije 18. stoljeća

Godine 1594. francuski kralj Henrik IV.

Godine 1605. iz Engleske kraljica Elizabeta I.
1615. iz Japana šogun Tokugawa Ieyasu.
Godine 1639. s Malte.

Protjerivanja 19. stoljeća

Protjerivanje jezuita iz Rusije

Godine 1818. protjerani su iz Ujedinjenog Kraljevstva Nizozemske, 1820. iz Rusije, 1828. iz Francuske, 1834. iz Portugala (u kontekstu Liberalnih ratova), 1835. iz Španjolske (u kontekstu Karlističkog rata i konfiskacija), 1847. Švicarska, 1848. Austrija (u kontekstu revolucije 1848.), 1850. Kolumbija, 1852. Ekvador, 1872. novonastalo Njemačko Carstvo (u kontekstu Kulturkampfa), 1873. kraljevine Italije (nakon kulminacije talijanskog ujedinjenja okupacijom Rima), 1874. Austro-Ugarske, 1880. Treće Francuske Republike i 1889. Brazila.

Bečki kongres

Bečki kongres bio je urota protiv narodnih vlada u kojoj su “visoke ugovorne strane” na kraju zasjedanja objavile da su sklopile “sveti savez”. Ovo je bio veo kojim su zavaravali ljude. Posebna stvar Veronskog kongresa bila je ratifikacija Članka šest Bečkog kongresa, koji je, ukratko, bio obećanje da će se izopačiti ili uništiti narodne vlade gdje god su se našle i ponovno uspostaviti monarhiju tamo gdje je bila svrgnuta.

Visoke ugovorne strane ovog ugovora, a to su bile Rusija, Pruska, Austrija i papa Pio VII., kralj Papinske Države, pristale su na tajni pakt da to učine. [Bruce McCarty. Prešućena istina o atentatu na Abrahama Lincolna, naklada Arya Varta. 1924., str. 7].

Bečki kongres završio je 9. lipnja 1815. Sveta alijansa potpisana je 26. rujna 1815.

Suverenisti “Svete alijanse” okupili su velike vojske i ubrzo dali svečano obećanje da će ih posvetiti gušenju svih ustanaka naroda u korist slobodnih vlada; a papa Pio VII odlučio je isusovce, potpomognute svojom političkom moći, posvetiti ostvarenju tog cilja. Znao je koliko će se oni vjerno posvetiti tom djelu, pa im je u svom dekretu o obnovi savjetovao da se strogo pridržavaju “korisnih i spasonosnih savjeta” kojima je Loyola odrješenje učinio kamenom temeljcem društva. [RW Thompson, The Footprints of the Jesuits, Hunt & Eaton, 1894., str. 251].

Bivši predsjednik Sjedinjenih Država John Adams pisao je svom nasljedniku, Thomasu Jeffersonu; “Ne sviđa mi se ponovno pojavljivanje Jezuita, ako je ikada postojalo tijelo ljudi koji zaslužuju vječno prokletstvo na zemlji… to je Društvo…” Jefferson je odgovorio: “Kao i vi, ne odobravam restituciju isusovaca, jer to znači “korak natrag od svjetla do tame”.

Časopis US News and World Report razotkrio je da se isusovci sigurno miješaju u poslove nacija. U članku je stajalo: “Jezuiti su igrali važnu ulogu u sandinističkoj revoluciji u Nikaragvi. Neki isusovci su se pridružili Komunističkoj partiji. Svećenik u El Salvadoru tvrdi da njegov red radi za uspon marksizma i revolucije, a ne za Boga. Isusovci su se pridružili ljevičarskim pokretima u Srednjoj Americi i na Filipinima te su zagovarali spoj marksizma i rimokatolicizma u ono što se naziva teologijom oslobođenja.”

William Cooper

Willian Cooper je ubijen u svom domu 5. studenog 2001. nakon što je unaprijed predvidio napade na New York (6. lipnja 2001.) u svojoj radio emisiji u kojoj je rekao da će za sve lažno okriviti Al Qaidu. 

Kada su Sjedinjene Države primijenile najprljavije oblike Kissingerove politike depopulacije u Srednjoj Americi, isusovci su bili ti koji su organizirali i potaknuli ljude na građanski rat. Gdje god jezuiti odu, odmah slijedi revolucija.

“Uvijek sam tužan kad vidim da su ljudi ozlijeđeni, ali prema mojim istraživanjima, jezuitski svećenici ubijeni u Srednjoj Americi vjerojatno su to zaslužili.” William Cooper, Evo blijedog konja. 1991. godine.

Isusovci funkcioniraju kao globalna tajna policija papinstva i idu u krajnosti kako bi zadržali skrivena djela svoje Družbe Isusove. Nikad nikome ne govore da su isusovci. Pred javnošću su kao i svi drugi, ali…

Crkva Gesu u Rimu, sjedište isusovaca

“Isusovci nisu samo svećenici ili vjerske vjeroispovijesti: oni su trgovci, odvjetnici, urednici, ljudi bilo koje profesije, bez ikakvih vanjskih oznaka po kojima bi ih se moglo prepoznati. Oni mogu preuzeti bilo koji lik, anđela svjetla ili ministri tame, da ispune svoj jedini veliki cilj. Oni su ljudi obrazovani, pripremljeni i prisegnuti da počnu u bilo koje vrijeme i u bilo kojem smjeru, i za bilo koju službu, kojima zapovijeda general njihovog reda, vezani ni uz koju obitelj, zajednicu ili zemlju, običnim vezama koje vežu svakog čovjeka, i prodani za cijeli život cilju rimskog papinstva.” [J.Wayne Laures, Kriza u Americi; 1855, str. 265-267].

Vatikan je osudio Deklaraciju o neovisnosti Sjedinjenih Američkih Država kao zlo i nazvao Ustav Sjedinjenih Država sotonističkim dokumentom.” [Avro Manhattan, Dolar i Vatikan, Ozark Book Publishers, 1988., str. 26.]

U pismu Johna Adamsa predsjedniku Sjedinjenih Država Thomasu Jeffersonu o isusovcima čitamo:

“Nećemo li ovdje imati redovite rojeve njih, u onoliko maski koliko samo kralj Cigana može pretpostaviti, odjeveni u slikare, urednike, pisce i akademske rektore? Ako je ikada postojalo tijelo ljudi koji su zaslužili vječno prokletstvo na zemlji a vrag su ovi iz društva Loyola)”. [George Reimer, The New Jesuits, Little, Brown, and Co., 1871., str. 14].

Dokumenti


Isusovačka vojarna u Rimu… Loyola gazi inicijanta

Isusovačka prisega

Prema Katoličkoj enciklopediji, ono što slijedi izmišljotina je Roberta Warea koja se pojavila u knjižari američkog Kongresa.

Za Europski institut protestantskih studija to je tužna stvarnost:

Godine 1981. jedan od naših heroja, Alberto Rivera, otkrio je zakletvu koju je položio kao isusovac. Mi čitamo:

Ceremonija uvođenja i krajnja prisega isusovaca
(daje je isusovac nižeg ranga kad treba biti uzdignut na zapovjedni položaj).
Predstojnik govori:
“Sine moj, do ove točke su te učili da djeluješ kao lažnjak među rimokatolicima, da budeš rimokatolik i da budeš špijun čak i među vlastitom braćom: da ne vjeruješ nikome, ne vjeruješ nikome. Među reformatorima, biti reformator, među hugenotima (francuskim protestantima) biti hugenot: među kalvinistima, biti kalvinist: među protestantima (oni koji protestiraju i ne slažu se s rimokatoličkom institucijom), općenito biti protestant i zadobiti njihovo povjerenje i nastojati čak propovijedati s njihovih propovjedaonica, i osuditi sa svom žestinom (nasilnim emocijama) u svom temperamentu našu Svetu religiju i Papu; i čak se spustiti toliko nisko da postane Židov među Židovima, kako biste mogli prikupiti sve informacije za dobrobit svog reda kao vjerni papin vojnik.

„Naučeni ste podmuklo posaditi sjeme ljubomore i mržnje između država koje su bile u miru, poticati ih na krvoprolića, uvlačeći ih u međusobne ratove, te stvarati revolucije i građanske ratove u zajednicama, pokrajinama i zemljama koji su bili neovisni i napredni, koji su njegovali umjetnost i znanost i uživali blagoslov mira;

“Stati na stranu boraca i djelovati potajno u dogovoru sa svojom braćom isusovcima koji mogu biti uvršteni na drugu stranu, ali se otvoreno suprotstavljaju možda ste povezani;
„[*Učio] da samo crkva može biti pobjednik na kraju pod uvjetima postavljenim u mirovnim ugovorima, i da ciljevi opravdavaju sredstva.
“Dobili ste upute u svojoj dužnosti špijuna, prikupiti sve statistike, činjenice i informacije koje posjedujete iz svih izvora: da se dodvorite i uđete u povjerenje protestantskih i heretičkih obitelji i krugova svake klase i karaktera, kao i među trgovcima, bankarima, odvjetnicima, među školama i sveučilištima, u parlamentu i zakonodavnim tijelima, te u sudovima i državnim vijećima, ‘budite sve svakom čovjeku’, za stvar Pape, čiji smo Mi sluge do smrti.
„Primio si sve svoje upute do ove točke kao novak (onaj koji nema naobrazbu), neofit (novozaređeni svećenik) i služio si kao koadjutor (koji je radio kao pomoćnik), ispovjednik i svećenik. ali još uvijek niste bili obloženi svime što je potrebno za zapovijedanje u Loyolinoj vojsci i u službi pape.

“Morate služiti u dogledno vrijeme kao oruđe i izvršitelj kojim upravljaju vaši nadređeni; jer ovdje ne može zapovijedati nitko tko svoj rad nije posvetio krvlju heretika; jer ‘bez prolijevanja krvi nitko se ne može spasiti.’

Ja______________, sada u prisutnosti Svevišnjeg Boga, Blažene Djevice Marije, svetih Ivana Krstitelja, svetih apostola, svetog Petra i svetog Pavla i svih svetih, sveti Oče Nebeski, i tebe, Oče moj duhovni, generalni poglavar Družbe Isusove, koju je utemeljio sveti Ignacije Loyolski, za vrijeme pontifikata Pavla III., i koja traje do danas, proizlazeći iz utrobe Djevice, utrobe Božje i štapa Isusa Krista, Izjavljujem i prisežem da je Njegov Svevišnji, Papa, Kristov namjesnik i da je on autentični i jedini poglavar Univerzalne Katoličke Crkve na Zemlji, te da, na temelju obvezujućih ovlasti koje je Njegovoj Svetosti dao moj Spasitelj , Isus Krist, koji ima moć smijeniti kraljeve, prinčeve, države, zajednice država, vlade i oni mogu biti sigurno uništeni. 

Stoga ću do granice svoje moći braniti ovu doktrinu i pravo i običaje Vaše Svetosti protiv svih uzurpatora heretičke ili protestantske vlasti, osobito Luteranske crkve Njemačke, Nizozemske, Danske, Švedske i Norveške i sada tobožnje vlasti Engleskoj i Škotskoj i ograncima istih koji su sada uspostavljeni u Irskoj i na kontinentu Amerike i drugim heretičkim mjestima i crkvama koje se protive svetoj Majci Crkvi Rimu. 

Osuđujem i odričem se svake odanosti krivovjernom kralju, princu ili državi, bilo protestantskoj ili liberalnoj, ili poslušnosti bilo kojem zakonu, sucu ili službeniku. Proglašavam odvratnim Crkve Engleske i Škotske kalvinista , hugenota i drugih imena Protestanti ili masoni , i sami će biti užasni ako ih ne napuste. 
Stoga izjavljujem da ću pomoći, savjetovati, pomoći svim ili bilo kojem od agenata Vaše Svetosti, gdje god se nađem, u Švicarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Irskoj ili Americi ili bilo kojem drugom kraljevstvu ili teritoriju na koji bih mogao otići, i ja ću učiniti sve što mogu da iskorijenim heretičke protestantske ili masonske doktrine i uništim sve njihove tobožnje moći, zakonske ili druge. 

Obećajem i izjavljujem, međutim, da sam predan zadaći da se riješim svih religija koje su heretičke za propagiranje interesa Majke Crkve; čuvati u tajnosti i tajnosti identitet svih svojih agenata jer su mi ga povjerili, i ne otkrivati ​​ništa izravno ili neizravno, riječju, pismeno ili okolnostima, te izvršiti sve što mi bude predloženo ili dano na teret, ili mi ih je otkrio Duhovni Otac, ili bilo tko iz ovog svetog reda. 

Obećavam i izjavljujem da neću dati mišljenje niti će iz moje volje izaći bilo kakva mentalna rezerva, čak ni kao mrtvac (perinde ac cadaver), ali ću bez oklijevanja poslušati svaku naredbu koju dobijem od svojih nadređenih u papskoj miliciji. 

Da ću otići u bilo koji dio svijeta u koji me pošalju, u smrznuta područja sjevera, džungle Indije, u središte civilizacije Europe ili u divlje šume džungle Amerike bez mrmljajući ili odgovarajući, da ću biti pokoran u svemu, bez obzira što mi se priopći.
Obećavam i izjavljujem da ću, kad mi se ukaže prilika, voditi i promicati nemilosrdan rat, tajno i otvoreno, protiv svih heretika, protestanata i slobodnih zidara, baš kao što mi je naloženo da ih iskorijenim s lica Zemlje. ; i da neću paziti na dob, spol ili stanje, te ću objesiti, spaliti, išibati, zadaviti i žive zakopati ove zloglasne heretike. Rastrgat ću želuce i trbuhe njihovih žena i razbiti glave njihove djece o zidove kako bih uništio njihovu groznu rasu.

Kada se to ne može učiniti otvoreno, učinit ću to potajno pomoću čaše otrova, užeta za davljenje, čelika ili olovnog metka, bez obzira na časti, rang, dostojanstvo ili autoritet ljudi, bez obzira na njihov status u životu, bilo javno ili privatno, budući da me u bilo koje vrijeme može zarediti bilo koji papin agent ili poglavar Bratstva Svetog Oca Družbe Isusove. 

U potvrdu čega posvećujem svoj život, dušu i tjelesne moći i s bodežom koji sada primam potpisat ću svoje ime ispisano svojom krvlju kako bih potvrdio svoje obećanje; Ako se to pokaže lažnim, to jest, oslabi moju odlučnost, moja braća i inferiorni vojnici papine milicije prerezat će mi ruke i noge i grkljan od uha do uha, moj će trbuh biti otvoren i ispunjen sumporom da me kazne sa svom štetom koja mi se može nanijeti na Zemlji i moju će dušu zauvijek mučiti demoni u vječnom paklu.

Da ću pri glasanju uvijek dati prednost nekom lordu od Kolumba (rimokatolik) nego protestantu, pogotovo ako je mason, te da ću to dopustiti i svojoj stranci. Ako moram zauzeti stranu između dva katolika, uzet ću je za onoga tko je najbolji pobornik Majke Crkve i glasat ću u skladu s tim. Da neću liječiti niti zaposliti nijednog protestanta ako mogu zaposliti ili imati posla s katolikom.

Da ću katoličke djevojke staviti u protestantske obitelji kako bi dobivale tjedno izvješće o unutarnjim kretanjima heretika. Da ću se snabdjeti takvim oružjem i streljivom koje mogu nabaviti za trenutak kada mač bude isukan ili zapovjeđeno da branim Crkvu kao pojedinac ili kao papina milicija.

Za sve to, ____________ prisežem na Presveto Trojstvo i svete sakramente koje ću primiti ispuniti i držati svoju zakletvu. U svjedočanstvo toga uzimam sveti i presveti sakrament euharistije i svjedočim svemu tome svojim imenom ispisanim šiljkom ovog bodeža umrljanog vlastitom krvlju i zapečaćenog na licu ovog svetog sakramenta.

Više informacija:

Moć u sjeni. Isusovo društvo. dio I.

Družba Isusova. Dio II.
Družba Isusova. Dio III: krvna zakletva.

Napoleon Bonaparte

Napoleon Bonaparte dao je ovu izjavu u završnoj fazi svog života, zatočenik na Svetoj Heleni:

“Isusovci su vojna organizacija, a ne vjerski red. Njihov vođa je general vojske, a ne puki otac opat samostana. A cilj ove organizacije je: MOĆ. Moć u njezinoj najdespotskijoj primjeni. Apsolutna moć , univerzalna moć, moć da se kontrolira svijet voljom jednog jedinog čovjeka. Jezuitizam je najapsolutniji od svih despotizama; i u isto vrijeme najveća i najogromnija zlouporaba…”

General isusovaca nastoji postati učitelj, suveren s moći nad suverenima. Gdje god se isusovci prime, oni će tamo biti gospodari, bez obzira na cijenu. Njihovo je društvo po prirodi diktatorsko, te je stoga nepomirljivi neprijatelj svake konstituirane vlasti. Svaki čin, svaki zločin, koliko god gnusan bio, zaslužno je djelo, ako je počinjen u interesu isusovačke družbe ili ako je naređen od strane generala. [General Montholon, Memorijal Napoleonova zatočeništva u Svetoj Heleni, str. 62, 174] i [Pedeset godina u Rimskoj crkvi, Charles Chiniquy, 1886.] u poglavlju koje govori o Sjećanju na Napoleonovo zatočeništvo u Svetoj Heleni.

Kongres Chieri

Kao da Bečki kongres nije bio dovoljno jasan u pogledu ciljeva europskih monarha i isusovačkog reda, potpisana su još dva pakta: prvi od njih sazvan je u Veroni 1822., a drugi kongres održan je u Chieriju u Italiji , 1825. Evo što je odlučeno:

Godine 1825., nekoliko godina nakon obnove isusovačkog reda, održan je tajni sastanak isusovačkih vođa u kolegiju Chieri blizu Torina, u sjevernoj Italiji. Na tom sastanku raspravljalo se o planovima za promicanje papinske moći u cijelom svijetu, za destabilizaciju vlada koje su bile na putu i za slamanje svih protivljenja smicalicama i ambicijama isusovaca… Ono čemu težimo jest Carstvo svijeta…

Moramo ih natjerati da shvate (veliki ljudi svijeta) da će uzrok zla, loš kvasac, ostati sve dok postoji protestantizam, da protestanti moraju biti potpuno ukinuti… Heretici su neprijatelji koje moramo uništiti…

Tada će se Biblija, ta zmija s uspravnom glavom i blještavim očima koja nam prijeti svojim otrovom dok gmiže po zemlji, pretvoriti u žezlo čim je budemo mogli zgrabiti. [Hector Macpherson, Isusovci u povijesti, Ozarc Book Publishers, 1997., dodatak].

Ovi sastanci Verone i Chierija sazvani su u što većoj tajnosti. Međutim, čovjek koji je prisustvovao kongresima, britanski ministar vanjskih poslova George Canning, kontaktirao je vladu Sjedinjenih Država kako bi ih upozorio da monarsi Europe planiraju uništiti slobodne institucije Amerike.

Upravo zbog te zavjere protiv američkih republika od strane europskih monarhija, veliki britanski državnik Canning skrenuo je pozornost vlade Sjedinjenih Država na njih, a državnici, uključujući Thomasa Jeffersona, koji je tada još bio živ, sudjelovali su u tome. izazvati izjavu predsjednika Monroea u njegovoj godišnjoj poruci Kongresu Sjedinjenih Američkih Država, da će Sjedinjene Države to smatrati neprijateljskim činom prema vladi Sjedinjenih Država i neprijateljskim činom, ako je ova koalicija, prema bilo kojoj moć Europe ikada poduzela akciju da na tlu američkog kontinenta uspostavi bilo kakvu kontrolu nad bilo kojom američkom republikom ili da stekne bilo kakva teritorijalna prava.

To je takozvana Monroeova doktrina. Prijetnja prema tajnom sporazumu iz Verone da se potisnu narodne vlade u američkim republikama temelj je Monroeove doktrine. Ovaj tajni ugovor jasno razotkriva sukob između monarhijskih vlada i narodnih vlada, te vlade nekolicine protiv vlade većine. [Burke McCatry, Prešućena istina o atentatu na Abrahama Lincolna, str. 10]

Monroeova doktrina

Monroeova doktrina bila je odgovor Sjedinjenih Država na jezuitski kongres u Beču, Veroni i Chieriju. Sjedinjene Države smatrale bi ratnim činom ako bi bilo koja europska nacija tražila kolonijalističku ekspanziju na zapadnoj hemisferi. Isusovci su uspjeli tajno napasti i infiltrirati se u Ameriku kako bi postigli upravo ono za što je Monroeova doktrina uspostavljena da zaštiti. Uspjeli su ostati nekažnjeni u vezi s tim jer je to učinjeno u potpunoj tajnosti pod fasadom Crkve.

U pismu predsjedniku Monroeu, Thomas Jefferson je iznio sljedeće zapažanje:

Pitanje postavljeno u pismima koje ste mi poslali je od velike važnosti jer je bilo ponuđeno mojim razmišljanjima od osamostaljenja. Ono što nas je učinilo nacijom, to označava naš kompas i pokazuje smjer kojim moramo ići kroz ocean vremena koji se otvara pred nama. I nikad se ne bismo mogli upustiti u to pod obećavajućim okolnostima. Naša prva i temeljna maksima mora biti, nikada se ne petljati u svađe Europe. Naše drugo, nikada ne dopustiti Europi da se miješa u poslove Neovisnih Država Atlantika. Amerika, sjeverna i južna, ima niz interesa koji se razlikuju od interesa Europe, a oni su posebno njezini. Mora imati svoj sustav, odvojen od europskog.

Suprotstavit ćemo se, sa svim našim resursima, nasilnom uplitanju bilo koje druge sile… Predložena stvar uključuje posljedice tako trajne, i učinke tako odlučujuće na naše buduće sudbine, da oživljava sav interes koji sam osjećao do ovoga trenutak u takvim prilikama, i dovesti ljude do opasnosti mišljenja, koja će samo dokazati moju želju da doprinesem čak i svojim malim doprinosom bilo čemu što može biti od koristi našoj zemlji. [Arhiv, koledž Mount Holyoke]

Jefferson je to vidio kao veliku krizu u mladoj američkoj povijesti jer je lukavim i zlokobnim isusovcima bilo određeno da je cilj uništiti Ameriku. Monroeova doktrina dovela je u pitanje svaki napredak Europe prema Americi. Međutim, Monroe zapravo nije shvaćao da vješti isusovci u početku neće koristiti silu oružja za postizanje svojih ciljeva. Koristili bi lukavstvo, zlobu i potpunu tajnovitost. Pozivali bi se na najosnovnije čovjekove točke. Postavili bi svoje agente na položaje bogatstva i moći, a zatim iskoristili svoj utjecaj kako bi uzeli svoju glavnu nagradu – subverziju i uništavanje svakog protestantskog načela kako je prihvaćeno u Ustavu Sjedinjenih Država.

Dodatne informacije: Monroeova doktrina 

Crni Papa

Generalni poglavar Družbe Isusove. “Crni Papa” je bio tajna osoba i njegova osobnost bila je skrivena od svijeta, nikada nismo znali tko je Crni Papa dugo nakon njegove smrti, toliko je ovo pitanje bilo tajno sve do prije nekoliko godina kada je Alberto Rivera razotkrio cijelu hijerarhiju isusovaca i zbog toga mu je dana čaša otrova, kao što gore navedena prisega jasno kaže. Prema Riveri, Crni papa je zapravo šef papine milicije.

Pedro Arrupe

Godine 1965. Pedro Arrupe izabran je za vrhovnog generala ili crnog papu isusovaca nakon Drugog vatikanskog kongresa (1962.-1965.). Odmah zatim okupio je u Rimu isusovačke generale diljem svijeta i članove Kongregacije “Svetog ureda” (Ured inkvizicije, to su oni koji čine sud, oni sude svim krivovjerjima i prijestupima koji dovode do sumnje hereze. Njegovi su članovi prisegnuti na najstrože standarde tajnosti). Pedro Arrupe smatran je umjereno liberalnim, previše popustljivim u upravljanju Redom i to ga je dovelo u sukob s Vatikanom. Arrupe je dao ostavku 1983. zbog svog “lošeg zdravstvenog stanja” i zapravo je bio prvi vrhovni poglavar isusovaca koji je dao ostavku u cijeloj njihovoj povijesti, umjesto da ostane do svoje smrti. Bi li mu dali šalicu otrova?

Hans Kolvenbach

Dana 13. rujna 1983. grof Hans Kolvenbach iz Nizozemske preuzeo je njegovo mjesto generalnog poglavara isusovaca.

Od 19. siječnja 2008. crni papa bio je Španjolac Adolfo Nicolás.

Adolfo Nicolás

Službena verzija

Generalni preposter Družbe Isusove (latinski: Præpositus Generalis) je službeni naslov koji se daje poglavaru Družbe Isusove. Katolički vjerski red poznatiji kao isusovci. Često ga se naziva Ocem generalom.

Budući da su isusovci velik i utjecajan vjerski red u Svetoj Stolici, ovaj se položaj naziva crni papa. Ovaj naziv djelomično dolazi od boje trijeznih mantija koje svi njegovi članovi nose, za razliku od bijele odjeće oca. Ime Crni Papa također je dijelom posljedica pogrešnog shvaćanja u prošlosti (posebno tijekom 16. i 17. stoljeća među europskim protestantskim zemljama) relativne moći koju su imali jezuiti u Katoličkoj crkvi.

Kronološki popis viših generala:

Sveti Ignacije Loyolski (19. travnja 1541. – 31. srpnja 1556.)

Diego Laínez (2. srpnja 1558. – 19. siječnja 1565.)
San Francisco de Borja (2. srpnja 1565. – 1. listopada 1572.)
Everard Mercurian (23. travnja 1573. – 1. kolovoza 1580.)
Claudio Aquaviva (19. veljače 1581. – siječnja 31, 1615.)
Mutio Vitelleschi (15. studenoga 1615. – 9. veljače 1645.)
Vincenzo Caraffa (7. siječnja 1646. – 8. lipnja 1649.)
Francesco Piccolomini SI (21. prosinca 1649.) 1649. – 17. lipnja 1651.)
Alessan dro Gottifredi (siječanj 21. 1652. – 12. ožujka 1652.)
Goschwin Nickel (17. ožujka 1652. – 31. srpnja 1664.)
Giovanni Paolo Oliva (31. srpnja 1664. – 26. srpnja 1664.) Studeni 1681.)
Charles de Noyelle (5. srpnja 1682. – prosinca 12, 1686)
Thyrsus González de Santalla (6. srpnja 1687. – 27. listopada 1705.)
Michelangelo Tamburini (31. siječnja 1706. – 28. veljače 1730.)
Franz Retz (7. ožujka 1730. – 19. studenoga 1750.)
Ignatius Visconti (4. srpnja 1751. – 4. svibnja 1755.)
Aloysius Centurione (30. siječnja 1751.) studeni, 1755. godine – 2. listopada 1757.)
Lorenzo Ricci (21. svibnja 1758. – 16. kolovoza 1773.) 41 godinu skrivanja?
Tadeusz Brzozowski (7. kolovoza 1814. – 5. veljače 1820.) vidi Adam Weishaupt
Luigi Fortis (18. listopada 1820. – 27. siječnja 1829.)
Jan Roothaan (9. srpnja 1829. – 8. svibnja 1853.)
Pieter Beckx (2. kolovoza 185. 3– 4. ožujka 1887.)
Anton Anderledy (4. ožujka 1887. – 18. siječnja 1892.)
Luis Martín (2. listopada 1892. – 18. travnja 1906.)
Franz Xavier Wernz (8. rujna 1906. – 20. kolovoza 1914.)
Wlodimir Ledochowski (11. veljače 1915. – 13. prosinca 1942.)
Jean-Baptiste Janssens (15. rujna 1946. – 5. listopada 1964.)
Pedro Arrupe (22. svibnja 1965. – 3. rujna 1983.)
Peter Hans Kolvenbach (13. rujna 1983– 19. siječnja 2008.)
Adolfo Nicolás (19. siječnja 2008.)
Arturo Sosa 14. listopada 2016.)

Adam Weishaupt

Bavarski red iluminata osnovao je isusovac Adam Weishaupt u noći s 30. travnja na 1. svibnja 1776. (uoči poznate Walpurgine noći), u šumi u južnoj Njemačkoj, gdje je mala skupina ljudi osnovala i zaklela da će ispuniti ciljeve društva.

Adam Weishaupt rođen je 6. veljače 1748. u Ingolstadtu u Bavarskoj. Njegov otac Johann Georg Weishaupt (1717–1753) umro je kad je imao 5 godina. Dok je bio beba, njegovi roditelji, koji su bili ortodoksni Židovi, prešli su na katoličanstvo. 

Nakon smrti roditelja postao je skrbnik svog kuma Johanna Adama Freiherra von Ickstatta, koji je, kao i njegov otac, bio profesor prava na Sveučilištu u Ingolstadtu. Ickstatt je promovirao filozofiju Christiana Wolffa i prosvjetiteljstva, a svojim je racionalizmom utjecao na mladog Weishaupta. Weishaupt je započeo svoje obrazovanje u dobi od 7 godina u školi koju su kontrolirali isusovci. 

Kasnije je studirao na Sveučilištu u Ingolstadtu gdje je diplomirao 1768. u dobi od 20 godina s doktoratom prava. Godine 1772. postao je profesor prava. Sljedeće godine oženio se Afrom Sausenhofer iz Eichstätta.

Nakon što je papa Klement XIV. ukinuo Družbu Isusovu 1773., Weishaupt je postao profesor kanonskog prava, položaj koji su do tada držali isključivo isusovci. Godine 1775. Weishaupt je uveden u empirijsku filozofiju Johanna Georga Heinricha Federa na Sveučilištu u Göttingenu. I Feder i Weishaupt bili bi protivnici Kantova idealizma.