Na današnji dan prije 105 godina, pri kraju Prvog svjetskog rata, Hrvatski sabor je na zasjedanju 29. listopada 1918. godine donio povijesnu oluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom. Sjednicu Sabora vodio je dr. Bogdan Medaković, a nazočio joj je i ban Antun pl. Mihalović.

Nakon kratke rasprave donesena je jednoglasna odluka da se: „raskidaju sve državnopravne veze hrvatskih zemalja s Austrijom i Ugarskom. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Gradom Rijekom proglašavaju se nezavisnom državom prema Austriji i Ugarskoj koja s ostalim južnoslavenskim zemljama dotada pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije stupa u zajedničku državu Slovenaca, Hrvata i Srba“.

Ovim zaključcima prestali su državnopravni odnosi između Hrvatske i Ugarske uspostavljeni još 1102. godine, kao i državnopravni odnosi s Austrijom uspostavljeni 1527. godine.

Saborskom odlukom naglašava se volja pristupanja u zajedničku državu s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Sastavljena je i pokrajinska vlada za Hrvatsku i Slavoniju na čelu s banom Antunom Mihalovichem koji se stavio na raspolaganje Narodnom vijeću.

Ove zaključke prihvaćaju i ostali južnoslavenski političari iz Monarhije te se 29. listopada uzima kao datum osnutka Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Novoosnovana država obuhvaćala je Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Istru, Rijeku, Trst, slovenske zemlje (Korušku, Kranjsku, Štajersku, Gorišku i Gradišku), Bosnu i Hercegovinu te Vojvodinu (Baranja, Banat i Bačka).

U praksi, već 1. studenog postrojbe talijanske vojske nasilno okupiraju cijelu Istru, Kvarner i Grad Rijeku, što je kasnije i potvrđeno Rapalskim Ugovorom 1920.godine.

Kao najviša vlast ističe se Predsjednišvo Narodnog vijeća u Zagrebu kojem su podređene pokrajinske vlade u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Splitu i Novom Sadu.

Narodno vijeće je 31. listopada poslalo notu predstavnicima Antante i srpskoj vladi o uspostavljanju nove države i namjeru o ujedinjenju, a za svog vanjskog predstavnika ovlastila je Jugoslavenski odbor koji je djelovao u emigraciji.

Ubrzo, tijekom mjeseca studenog, kompletnu vlast u Narodnom vijeću preuzimaju Anton Korošec, Ante Pavelić (zubar) i Svetozar Pribićević. To Narodno vijeće izvršilo je državni udar i bez znanja i odobrenja Hrvatskog sabora otputovalo u Beogradu te 1. prosinca 1918. predalo hrvatski narod, bez njegove odluke, regentu kralju Aleksandru Karađorđeviću. Država SHS i Narodno vijeće je time prestalo postojati i njezinim ujedinjenjem sa Srbijom i Crnom Gorom nastaje Kraljevina SHS, bez odluke Hrvatskog sabora. 

Danas, 105 godina kasnije možemo se pitati zašto se Hrvatska nije osamostalila već te 1918. godine, već je jurila u zagrljaj Karađorđevićeve Juge.

U to vrijeme, samo 10 posto Hrvata okupljenih oko Čistih pravaša i malih kršćansko-pravaških stranaka bilo je za neovisnu Hrvatsku, a svi ostali bili su za ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom.

Čak je i veliki Stjepan Radić bio za ujedinjenje, ali na ravnopravnim osnovama, a ne bezuvjetno. „Ne srljajte kao guske u maglu“, uzalud je apelirao velikan hrvatskog naroda i žrtva velikosrpskog atentata 1928. godine.

Već 5. prosinca 1918. godine srpska vojska puca po prosvjednicima, razvojačenim pripadnicima hrvatskog domobranstva 25. i 53 domobranske pukovnije na Jelačić placu (Prosinačke žrtve), koji su zahtijevali uspostavu Republike Hrvatske. Poginulo je 13, a ranjeno 17 ljudi.

To je bio kraj sna o mogućoj ravnopravnosti Hrvatske u Kraljevini SHS.

Izvor: povijest.hr